Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca7/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   24

Paretovo načelo napretka znači da je napredak takva distribucija društvenog blagostanja koja je poboljšanje za nekoga, a da pri tome drugi ne trpe štetu.

  • Isto tako, pola stoljeća prije no što će ta rasprava postati predmetom spora sociologije i ekonomije, otvara raspravu o pojmu homo oeconomicus, fikcije čovjeka kao racionalnog bića koje se ponaša i odlučuje prema kalkulaciji svojih interesa.


    Smatralo ga se radikalnim liberalom, a 1900. na iznenađenje mnogih objavljuje članke u kojima oštro kritizira mogućnosti demokracije. Talijanski parlamentarni sistem smatra sramo­tom, izbore praznom ceremonijom. Smatra da u Italiji vlada plutokracija, a ne demokracija, te da su sve revolucije uzaludne - one su samo smjena Ijudi na vlasti, ali ne i stvarne promjene sistema. Humanizam, liberalizam, socijalizam, komunizam i fašizam naizgled su različiti, ali rezultatom isti - služe samo opravdanju vlasti vođa i njihovih dobitaka i privilegija. Takve ideje poslije su prihvatili fašisti razarajući demokraciju i namečući Mussolinija za vođu. Mussolini je, osim toga, bio Paretov dobar student. Međutim, Pareto je ostao skeptičan prema fašističkoj ideologiji - postao je politički cinik i vidio je mane demokracije, no nije bio fašist.
    Pareto je priznat kao istaknut ekonomist. Manje je priznat njegov utjecaj na sociologiju i filozofiju. Sam je zapravo smatrao da između društvenih znanosti ne postoje granice jer ih povezuje isti predmet. Smatra da su ljudska društva pred­metom mnogih istraživanja. Neka od njih spadaju pod posebne disci­pline, kao što su pravo, politička ekonomija, povijest, religija i slično. Neka područja još se ne razlikuju po posebnom imenu. Sintezi svih njih, nastojanju da se proučavaju Ijudska društva u njihovoj cjelini, možemo dati ime sociologija. (Mind und Society, Trattato di sociologia generale, 1916.)

    Pareto je izrazit predstavnik individualne psihološke inter­pretacije društvenih procesa. Smatra da razumijevanje društva treba poći od znanja o pojedincima, njihovim osobinama i motivima. Poriče postojanje svakog entiteta koji bi bio viši ili drukčiji od zbroja pojedinaca koji ga čine. Kada se i koristi pojmom društva, vidi ga kao skup agregiranih pojedinaca koji se razlikuju prema osobinama, interesima, nagonima i mišljenjima. Ono što sociologija treba ispitivati jest u kojim su razmje­rima u društvu raširene i zastupljene takve specifične osobine.

    Dosljedno tome nastoji izgraditi model koji zadovoljava tri bitna uvjeta: uvjet znanstvene i logičke ispravnosti, uvjet empirijske zasnovanosti i uvjet stroge vrijednosne neutralnosti.
    Ljude u akciju pokreću interesi. Pojam interesa Pareto shvaća ponajprije u obliku ekonomskih koristi i nastojanja da se ostvari politička moć. Racionalno spoznati interesi usmjeravaju ljudsko ponašanje. Međutim, nagon da se ostvaruje interes nije stalan sastojak svijesti poje­dinca. Interesi se ostvaruju, a do razine svijesti aktora ne dolazi spoznaja o pravom smislu i načinima postizanja ciljeva. Dakle, akcija Ijudi nije samo logički motivirana (tj. sadržava svijest o cilju-interesu i načinima da se taj cilj postigne), već je i iracio­nalna. Ne postoji nužno slaganje između objektivnog značenja djelovanja i subjektivne percepcije aktora (onoga tko djeluje).

    Pareto smatra da postoje razni načini da unesemo logiku objašnjenja i tamo gdje je ponašanje nelogično. Jedan je način da pokušamo istraživanjem raznih društava pronaći ono što je svima njima zajedničko, kao i ono po čemu se razlikuju. Sve pronađene konstantne elemente slučajeva koje proučavamo Pareto naziva, kad se odnose na osobu, pojedinca - reziduama, a elemente koji su varijabilni naziva derivacijama.
    Rezidue
    Rezidue su izraz prave ljudske prirode, a derivacije su društveno prihvatljiv izraz takvih ljudskih osobina. Rezidue odgovaraju instink­tima ili podsvjesnim osjećajima, nagonima ili sposobnostima pojedinca. Pareto rezidue svrstava u šest skupina:

    1. rezidua kombinacije - sva ljudska bića imaju sposobnost mišljenja i stvaranja objašnjenja poretka u okolini. Ta rezidua dakle obuhvaća sve one sposobnosti i nagone koji su doveli do znanstvenih otkrića, inovacija ili čak fantazija, magijskih ili religioznih uvjerenja. U tu skupinu spadaju sposobnost inovativnosti, inteligencija, snalaže­nje i mašta.

    2. rezidua postojanosti agregata - one odražavaju sposob­nost održavanja utjecaja, svojevrsnu mogućnost da se sačuvaju ideje, običaji, ponašanja ili socijalni status. Te rezidue obuhvaćaju pojave kao što su zadržavanje klasne privilegiranosti, održavanje braka ili ljubavnog odnosa, utjecaj Ijudi na druge i nakon smrti.

    3. skupina rezidua uključuje sposobnosti i potrebu izražavanja osjećaja u vanjskim oblicima ili religioznim ritualima. Veliki glumci i pjesnici, ali i govornici, proroci i svećenici imaju jače razvijenu tu rezi­duu nego prosječni Ijudi.

    4. skupina rezidua jest socijabilnost, sposobnost poticanja društvene solidarnosti, grupnog raspoloženja, prihvaćanja modela pona­šanja - dakle riječ je o sposobnosti utjecaja na društvenu grupu kojoj pojedinac pripada. Asketizam, tradicionalizam ili izazivanje tuđeg sažaljenja, rasipnost ili modni pokreti neki su oblici u kojima se javlja ta rezidua.

    5. rezidua integriteta pojedinca i onih koji o njemu ovise. Nastojanje da zadržimo integritet znači da imamo osjećaj za uvredu, da na uvrede uzvraćamo, da usprkos okolnostima zadržavamo ponos, da se suprotstavljamo svemu što dovodi u pitanje kriterije pravednosti. Ljudi koji u okrutnim uvjetima vrijeđanja, ismijava­nja šire oko sebe duh superiornosti imali bi razvijenu tu reziduu. Isto vrijedi i za one koji usprkos promjenama zadrže svoja stajališta i stil života.

    6. rezidua seksualnog apetita. Pareto tu reziduu ne smatra direktnim odrazom seksualnog instinkta, već pronalazi njegovu veza­nost s mnogim pojavama života, od uspješnog seksualnog zavođenja do asketizma i seksualne apstinencije.


    Nejednaku rasprše­nost rezidua u raznim društvima Pareto smatra glavnim faktorom objašnjenja društvenih procesa. Svaki pojedinac nema podjednako razvijene rezidue, a svaki društveni položaj, svaka situacija, svaka društvena grupa zahtijeva drukčiju kombinaciju rezidua. Međutim, društveni položaji, zadaci i uloge se ne poklapaju s takvom raspodjelom rezidua, i otuda je društvo polje stalnog kretanja i konflikata. Glumci postaju statisti, poduzetnici žive od rente, vođe gube sljedbenike…

    Rezidue kao opći izraz onoga što je vječno u ljudskoj prirodi pomažu da bolje razumijemo društvo. Uostalom, zdrav razum se stalno koristi stereotipima o Ijud­skim osobinama i nagonima (Talijani su dobri pjevači i glumci, Nijemci su pedantni i uporni). Umjesto takvih stereotipa o osobinama Ijudi, Pareto za analitički okvir uzima skupine rezidua.

    Rezidue su dakle i osobine i instinkti koje ima svaki pojedinac, no u različitoj mjeri.

    Interesi i rezidue ne mogu se iskazivati u svom izvornom obliku, već se javljaju u obliku derivacija.
    Derivacije
    Derivacije su racionalizacije rezidua. One teže unutarnjoj logičnosti iskaza jer trebaju biti prihvatljive s gledišta svojih proponenata i trebaju odgovarati društvenim kriterijima prihvaća­nja. Derivacije moraju biti uvjerljive i subjektivno i objektivno (tj. intersubjektivno), jer se njima prikriva, objašnjava ili transformira djelovanje rezidua i interesa na ponašanje pojedinca. One su i logička transpozicija nelogičnih radnji. Npr. za revoluciju će biti oni koji smjeraju napakostiti osobnom neprijatelju ili koji se njome žele okoristiti. Postoje razni tipovi derivacija:


    1. su derivacije koje svoju uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza. Dva više dva su četiri. To je tako i takav se aksiom ne može dovoditi u pitanje. Na pitanje zašto, kod takvih derivacija nema odgovora: to je tako jer jest tako.

    2. su derivacije koje uvjerljivost izvode iz autoriteta, bilo da je riječ o autoritetu političkog vođe, vjerskoj objavi, naređenju roditelja ili slično. Pritom je karakteris­tično da se značenje autoriteta proteže i na područja gdje on inače ne vrijedi - poznati su slučajevi da političari ocjenjuju književna djela, da se ideološki autoriteti citiraju i tamo gdje im nije mjesto i sl. Manje možda vrijedi obratno: npr. književnici se bave politikom ili ekonomijom, iako te probleme slabo poznaju.

    3. tip derivacija Pareto naziva derivacijama usklađivanja s osje­ćajima ili načelima. Pod time zapravo misli na svako rašireno vjerovanje u nadnaravne tvorevine, na afektivno opće slaganje i pozivanje na nadnaravne i nadiskustvene pojave. Tu spadaju i one derivacije koje počivaju na osjećajima (nacionalizam) i one koje izviru iz kolektivnih interesa, legalna načela (zakonitost, pravičnost), metafizičke vrijednosti (soli­darnost, demokracija, humanost, radnička klasa). Kod tog tipa najjasnije se vidi kako određeno ponašanje traži opravdanje u derivacijama.

    4. tip derivacija su verbalni iskazi. Uvijek postoji razlika između načela i složenih pravila praktičnog života. U realnosti često se događa da vjernik opsuje, da vlada donese nezakonit akt itd., a da istodobno, često uvjeren u ispravnost svojih iskaza, brani vjeru ili zakonitost, dakle da se jedno govori, a drugo radi. U taj tip spadaju i svi oni iskazi koji ne mogu izdržati znanstvenu i logičku kritiku, ali postoje kao istine. Npr. zabranjeno je ubijati, ali ubiti neprijatelja je časno.


    Kruženje elita
    Pravo značenje rezidua i derivacija otkriva se u ključnoj točki Paretove sociologije - u teoriji o kruženju elita.

    Pareto smatra da društva nisu homogena - njih čine dva sloja: elite i mase, tj. viši sloj u kojem su obično oni koji vladaju i niži sloj u koji spadaju oni kojima se vlada.

    Unutar elita postoji određena distribucija rezidua koja se s vremenom mijenja. Elita koja osvaja vlast kod svojih pripadnika ima razmjerno jače izražene rezidue kombinacije i postoja­nosti agregata, tj. sposobnosti koje su dovele do osvajanja i zadržavanja vlasti. Tijekom vremena gube se u eliti takve osobine, tj. podjednako se šire sve rezidue.

    Povijest društava je povijest smjenjivanja privilegiranih manjina koje se pojavljuju, bore za vlast, vladaju, padaju u dekadenciju te bivaju zamijenjene novim manjinama. Nakon nekoliko generacija aristokracije gube vitalnost, sposobnost da njihovi pripadnici budu lukavi i odlučni (lisice i lavovi), tj. bivaju obdareni reziduama 3., 5. ili 6. kategorije, ali ne 1. i 2., te ne mogu zadržati položaj vladajuće elite.

    lstodobno se u nižim slojevima ili nevladajućoj eliti šire ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih dovode na vlast. Tako je elita vlasti uvijek konfrontirana s alternativom: ili eliminirati kandidate za elitu ili ih apsorbirati u svoje redove. Tom drugom stra­tegijom elita mijenja samu sebe, ali održava svoj položaj - ako to ne učini, dolazi do zastoja u cirkulaciji elita, slijedi revolucija, koja i opet neće biti ništa drugo nego zamjena jedne elite drugom.
    Osim takve podjele na elitu vlasti, nevladajuću elitu i mase, čime se ponajprije opisuju mehanizmi pridobivanja i održavanja političke vlasti, analogna podjela postoji i u ekonomskoj sferi. Tamo Pareto razlikuje "spekulante" (S), obdarene reziduama kombinacija, inovacija­ma, i "rentijere" (R), kod kojih su raširenije rezidue postojanosti. Speku­lanti su otvoreniji invencijama i promjenama, a rentijeri preferiraju sta­bilnost. Različiti razmjeri u kojima su tipovi S i R zastupljeni u vlada­jućim elitama odgovaraju različitim tipovima civilizacije. Činjenica okreće li se vladajuća elita ekonomskom napretku (S) ili korištenju privilegija (R) odredit će i stvarne karakteristike epohe.

    Druge teorije elita
    Teorija elita oblikovana u Paretovu djelu Trattato di sociologia generale, 1916. nije osobita novost u društvenim znanostima - činjenica da su ljudi različiti po sposobnostima i položaju lako se pretvarala u oslonac teorije.

    Jedan od neposrednih prethodnika Paretu bio je njegov suvre­menik Mosca (1858. - 1941.). On društvo vidi piramidalno podije­ljeno na društvene slojeve. Vrh piramide čini manjina, elita, a nakon širih prijelaznih srednjih slojeva dno piramide čine mase.

    Sam vrh piramide Mosca naziva "političkom klasom". Ona kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim stanovništvom, ali tijekom razvoja izvor konstituiranja političke klase postupno postaje bogatstvo, a u novije vrijeme već i specijalističko znanje, tehnička naobrazba i superiorna kultura. Politička klasa je dakle klasa ljudi koji se ističu vrlinama, spo­sobnošću i obrazovanjem, a trajnom je čini organiziranost te klase - organiziranost manjine uspješno odnosi prevagu nad spontanošću i anarhičnošću masa.

    Moderno društvo donosi kvalitativnu promjenu koja učvršćuje položaj političke klase - birokratsku državu, koja postoji oslanja­jući se na centralizirani politički poredak, bezlične službenike specijalizi­rane prema funkcijama i plaći, ovisne o hijerarhiji i disciplini. Sve države razvijene civilizacije, tvrdi Mosca, nužno su birokratizirane.
    Mase su uvijek submisivne, iako ne spontano, već zbog inferiornosti prema kvalitetama i organiziranosti manjine koju slijede. Mase trebaju vođe, trebaju program i iluzije, stvaraju svoje vlastite legende, vjeruju u njih i u promjenu, ali bez iznimke nikad stvarno ne mijenjaju svoj položaj. Moralni, ekonomski i poli­tički ideali nikad se ne realiziraju, ljudska priroda ostaje nepromjenjiv limit - uvijek na kraju nadvladava činjenica različitih sposobnosti ljudi.

    Istodobno opće pravo glasa uključilo je mase u politiku, izgrađena su načela (narodna suverenost) i mehanizmi (izborni sustav, predstavnička tijela, stranke) kojima se želi osigurati utjecaj građana na politiku, ali to nije izmijenilo, već samo zamaglilo činjenicu da su birači pasivni, da su njihovi predstavnici podvrgnuti vođama, nemoćni prema birokraciji. Vlast je ostala u rukama manjine, samo što je sad lakše vladati nad masama.
    U isto razdoblje i u istu skupinu teoretičara elite može se svrstati Jose Ortega y Gasset (1883. - 1955.). Prema njemu, postoji stalan slijed aristokracija - postoje epohe formiranja aristokracija i epohe njihove dekadencije. Vulgarnoj masi suprotstavlja pojam elite, pri čemu je pri­padnost eliti kvaliteta koju posjeduju "pojedinci svjesni svoga autentič­nog bitka", koji sami određuju svoju sudbinu i koje kao uzore slijede ostali.

    Moderno vrijeme je vrijeme slabljenja elite. Elitu zamjenjuje čovjek mase - prosječan čovjek zado­voljan postojećim, zbijen u velikim gradovima, utopljen u prosječnost svakodnevnog života.

    Na djelu je pobuna masa - proces u kojem mase pseudoimitacijom stila života elite dobivaju novu ulogu u politici i životu društva. Društveno blagostanje, demografski razvoj i urbanizacija, napredak tehnike, a potom i političke revolucije omogućilo je da su mase preuzele način života elite. Međutim, izvorna vrijednost stila života odabrane elite time se vulgarizira. lako formalno mase rade isto što i elita nekada, stvarni sadržaj i značenje postupaka zauvijek su izgubljeni.
    Masa i prosječan čovjek koji je reprezentira u takvom su svijetu izgubljeni, gube cilj i smisao, njihovi surogati postaju zabava, sport i imitacija, pseudointelektualizam, krajnja specijalizacija, nerazumijevanje cjeline, razmaženost i osjećaj da se sve može zadobiti bez posebnog napora. Živi se u vječnoj sadašnjici kao da je civilizacija kojoj se pripada vječna i prirodna.

    Masa preuzima poslove za koje nije osposobljena snižavajući kvalitetu svega. Rezultat svega jest pobjedonosni osjećaj sigurnosti koji daje opća prosječnost.

    U takvim okolnostima nastaje i najveća prijetnja razvoju društva: etatizam, koji je oličen u svemoćnoj državi i bezličnom poretku. Društvo živi za državu i na koncu se nasilje države i pragmatizam masa stapaju u vulgarnom i neciviliziranom poretku.
  • 1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   ...   24

    Astronomi


    Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
    kontak
    a.kabeh-ngerti.com
    .. Home