Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca6/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

Historijski materijalizam
Historijski materijalizam je shvaćanje da je logiku razvoja društva moguće shvatiti i objasniti prateći materijalne promjene u svijetu. Historija se tumači kao slijed klasnih borbi, sukob između grupa nastalih na podlozi tehnologija - Marx kaže: načina proizvodnje društvenog života.

Ono što pokreće društvene promjene jest napredak tehnologije. Tehnologije proizvodnje zahtijevaju određene uloge u organizaciji proizvodnje, omogućavaju nastanak viška proizvoda, određeni pravni status (vlasništvo) nad sredstvima za proizvodnju. Takvi odnosi stvaraju različite društvene skupine suprotstavljene jedna drugoj, a produkt takvih suprotstavljenosti je sistem eksploatacije i nejednakosti klasa.

Razvoj društava je dijalektika borbe između neprekidnog napretka tehnologija proizvodnje (sredstava za proizvodnju) i ograničenja koja takvom napretku postavljaju društveni odnosi: institucije i norme, državni aparat i pravo, položaj vladajućih klasa. U pojedinom trenutku takva ograničenja doživljavaju se kao "okovi" i nastupa razdoblje revolucije. Tako je tehnologija stvorila uvjete za društvenu revoluciju, a društvena revolucija proširila je granice napretka, dala nov polet drukčijem načinu proizvodnje, rada, odnosa između društvenih skupina, te posredno drukčijem političkom poretku i načinu mišljenja.
Baza i nadgradnja
Fenomeni kao što su država i pravo, kultura i vjerovanja, pogled na svijet mogu biti objašnjeni historijskim materijalizmom.

Društveni odnosi proizvodnje mijenjaju se s promjenama i razvitkom materijalnih sredstava za proizvodnju, proizvodnih snaga (Najamni rad i kapital, 1849.).

Država nastaje kao aparat nasilja kojem je glavni zadatak osigurati stalnost odnosa eksploatacije, a pravo nije drugo nego formalno sredstvo kojim se odnosi eksploatacije čine trajnim. Ideja vlasništva potaknuta je potrebom da se zaštiti odnos prema sredstvima za proizvodnju: robovima, zemlji, kapitalu. Način mišljenja u određenom trenutku određen je također osnovnim društvenim odnosom između klasa. Vladajuća klasa, da bi zadržala svoj položaj, nastoji ostvariti nadmoć i u društvenoj nadgradnji, kontrolirajući državnu represiju i zakone, te namečući svoj pogled na život, ideje. Vladajuće ideje društva, tvrdi Marx, su ideje vladajuće klase. Religija je sredstvo kojim se ljudi drže u pokornosti, sredstvo koje njihovu neslobodu u stvarnom svijetu čini podnošljivom.

Društvena nadgradnja sastavljena je od dvije razine: pravnopolitičke (institucije) i ideološke nadgradnje. Ona se stvara, oblikuje i mijenja prema potrebama materijalnog svijeta odnosa proizvodnje, koji se mijenjaju tehnološkim napretkom.

Te dvije teze o odnosu baze i nadgradnje i društvenoj promjeni Marx je sažeo u pasosu u knjizi Prilog kritici političke ekonomije, 1859.

U društvenoj proizvodnji ljudi stupaju u određene odnose proizvodnje, koji odgovaraju stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa čini ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje društveni, politički i duhovni proces života uopće. Na izvjesnom stupnju svog razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u proturječnost sa postojećim odnosima proizvodnje. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove zbiva se brže ili sporije prevrat u nadgradnji.
Proizvodne snage (ljudi, sredstva za rad) + proizvodni odnosi (odnosi u koje ljudi stupaju kad proizvode, razmjenjuju i troše dobra) = ekonomska osnova društva (omogućuje egzistenciju društva u postojećem obliku) = način proizvodnje.

Egzistencija društva se sastoji i od drugih djelatnosti i interakcija (kultura, religija...) - to je društvena nadgradnja.
Klasna borba
Velik dio društvenih znanosti prihvaća da u društvu postoje razlike interesa i društveni sukobi, no Marx se od svih takvih teorija razlikuje u jednom bitnom elementu: postojanje klasa u društvu je posljedica oblika društvene strukture. Sukobi su neodvojivi dio društva - za Marxa društva ne postoje zbog ugovora ili konsezusa, već njihovo postojanje uglavnom karakterizira stalna borba društvenih skupina.

Klasnu strukturu društva određuje razvoj proizvodnih snaga i ona je svojstvena ekonomskoj organizaciji svakog društva.

Klase su u neprestanom sukobu - manjina iskorištava većinu. Kapitalist ne može birati: on je eksploatator ne kao čovjek već prema društvenoj ulozi. Kapitalist i vlasnik sredstava za proizvodnju postoje kao zahtjev načina prooizvodnje. Proizvodnja je društvena, a prisvajanje privatno, zajamčeno vlasnicima sredstava za proizvodnju. Radnici prodaju svoju radnu snagu. To je sistem koji neprestano reproducira suprotstavljene pozicije i interese. Sukob je trajan i nužan - nema promjene bez borbe suprotnosti i realne borbe društvenih klasa.

Historija svakog dosadašnjeg društva je historija klasnih borbi, koje završavaju revolucionarnim preobražajem društva ili propašću klasa koje su se borile. Sredstva za proizvodnju i promet, na osnovi kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvjesnom stupnju njihova razvoja, feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali razvijenim proizvodnim snagama. Oni su proizvodnju kočili, te su trebali biti i bili su raskinuti. (Marx, Engels, Manifest komunističke partije, 1848.)

Klase su grupe ljudi funkcionalno određene svojim zadacima i ulogama u određenom obliku društvene proizvodnje: jedno su eksploatatori, a drugo eksploatirani. Stalnost njihova položaja obično je zajamčena vlasničkim odnosom prema sredstvima za proizvodnju, no i popratnim posljedicama takvog isključivanja nevlasnika kao što su: sudjelovanje u organizaciji proizvodnje, društvenom ugledu i moći, imovini i profitu.

Klasa nije samo skupina koja dijeli istu sudbinu određenu ekonomskim položajem, već i načinom organiziranja i svijesti. Potencijal objektivnog zajedničkog interesa može se pretvoriti u zajedničku artikulaciju političkog interesa. U tome se Klasse an sich (klasa po sebi) pretvara u Klasse für sich (klasu za sebe), kada klasa postane svjesna svog historijskog položaja i društvene misije.
Marx je vjerovao u neprekidni razvoj društva i napredak tehnologije. Smatrao je da kapitalizam mora riješiti problem proizvodnje i materijalne oskudice, a onda će nastati i društva koja će konačno riješiti pitanje slobode ljudskog rada. Takva buduća društva Marx je nazvao socijalizmom i komunizmom. Proletarijat nije svjestan tog zadatka te shvaćanje povijesnog zadatka pripada društvenoj avangardi. Klasi se mora ideološki ucjepiti odgovarajuća revolucionarna svijest, a to i jest zadatak avangarde - profesionalno osposobljenih intelektualaca koji su interese i sudbinu radničke klase prihvatili kao smisao svog postojanja i kao svoj životni poziv. Marx je zamišljao da će u tim budućim društvima nestati klasna podjela i klasni sukobi.
Revizionizam
Velik broj Marxovih sljedbenika, nazvanih revizionisti (Adler, Bernstein, Bauer, Renner, Plehanov) slagao se u osnovi s glavnim Marxovim idejama, no nije prihvaćao revolucionarnost kao sastavni dio teorijskog stajališta. Nakon njegove smrti 1883. i teorijsko tumačenje podijelilo je sljedbenike te se pokret raspao u desetke suprotstavljenih škola i frakcija.

Glavni aspiranti na Marxovo intelektualno nasljeđe bili su ekstremno agresivni revolucionari (Lenjin, Buharin, Staljin), koji su ideju "diktature proletarijata" (po Marxu prijelaznog razdoblja ukidanja državne prisile) pretvorili u opravdanje stvarnih i osobnih diktatura. Marksizam je u njihovoj interpretaciji sveden na pojednostavljeni dogmatski oblik potreban za manipuliranje masama.

Intelektualnu tradiciju marksizma nastavilo je mnogo pravaca socijalne teorije kojima je marksizam bio inspiracija, ali ne i dogmatizirani sustav tvrdnji. Nastali su pokušaji da se marksizam razvije i u onim temama koje je Marx zanemario (kultura, nacionalno pitanje) ili primijeni na nove fenomene potrošačkog i masovnog društva.

Kolakowski, slavni kritičar marksizma, identificirao je 13 osnovnih pravaca modernog marksizma, no danas je taj broj i veći.

Neki marksisti unose značajne ideje u sociologiju: A. Gramsci odbacuje ekonomski determinizam i problematizira pojam klasne borbe, Georg Lukacs proširuje pojam alijenacije i daje čvršće filozofske temelje analizi klasne svijesti, Bertold Brecht mu daje književnu formu, a Karl Korsch protestira protiv vulgarizacije marksizma.
Frankfurtska škola
Frankfurtska škola (točnije Institut für Sozialvorschung) kao izraz povezuje skupinu, sredinom 20. st., izrazito utjecajnih filozofa i sociologa. Idejno i ideološki skupina nije homogena, uz utjecaj Marxa, jasan je i utjecaj Freuda, Webera i njemačke filozofske tradicije, a u novo vrijeme strukturalista i funkcionalista - dakle nije riječ o ortodoksnoj marksističkoj školi.

Ta je škola ponovo otkrila potencijale ranih djela Marxa za koja su mnogi smatrali da su nevažna pisanja mladog zanesenjaka.

U početku je riječ o Institutu pokrenutom temeljem ostavine njemačkog bogataša Weila, koji je okupio njemačke nedogmatske marksiste Horkheimera, Wittfogela, Adorna, Marcusea, Neumanna, Benjamina. Mahom židovi, ugroženi dolaskom Hitlera na vlast, bježe iz Njemačke te se Institut seli po svijetu da bi se uglavnom smjestio na sveučilištima Columbia, Princeton i Berkeley. 1949. Institut je ponovno zaživio u Frankfurtu. Sada djeluje "druga generacija" frankfurtske škole koju simbolizira vodeća figura Jurgena Habermasa.

Teorijski obrazac zajednički za pripadnike škole uobičajeno se naziva i "kritička teorija društva". U prvom razdoblju, 60-ih godina 20. stoljeća, ta je teorija bila pokušaj revitalizacije izvorne marksističke filozofije u suprotnosti prema totalitarističkim boljševičkim pojednostav­ljenjima. Navodimo osnovne razlike:
1. je kritika pozitivizma. Frankfurtska škola ne prihvaća idealizi­ranje i instrumentalizaciju znanstvenog znanja i odbacuje grubi pozitivi­zam. Marksizam ne može aspirirati na posjedovanja znanja o društvenom razvoju koji tumači avangarda, dakle vladajuća partijska oligarhija. Ljudska spoznaja rezultat je ukupne prakse, praktičnog ljudskog djelovanja. Instrumentalna znanja su odraz krive svijesti o mogućnostima racionalnog djelovanja. Sofisticirana empirijska i statistič­ka istraživanja samo površno prikazuju stvarnost, te dovode do toga da se zaboravlja cilj i smisao istraživanja. Pozitivizam pretpostavlja pitanja "kako", "kojim načinom i uzrokom", a zaboravlja da je osnovno pitanje "čemu i zašto".

Uz kritiku znanosti ide i kritika prosvjetiteljstva. Adorno i Horkheimer, slijedeći Nietzschea, zaključuju da Prosvjetiteljstvo pretpostavlja čovjeka koji svijet podvrgava svojoj dominaciji a ujedno biva zarobljen svojim instrumen­talnim umom. Prosvjetiteljstvo je i u korijenu totalitarnih (komunistič­kih!) ideja o tome da historiju podvrgavamo jasnom planu znanstvene izgradnje svijeta. Za prosvjećenje treba sila i prosvjećenje je opravdanje nasilja nad slobodom čovjeka.
2. je uspješan pokušaj da se temelji i načini društvene domi­nacije postave šire. Npr., autoritarna ličnost, koja je temelj nedemokratskih režima, ličnost podložna vođama i slabe autonomije, destruktivna i samoljubiva, rezultat je odnosa u obitelji i suspregnute seksualnosti u socijalizaciji. Klasični marksizam nijekao je ulogu ličnosti i psihološke elemente u Ijudskom ponašanju, te je nova reinterpretacija pokazala mogućnosti da se psihoanaliza uključi u društvenu kritičku analizu. Zdravo društvo mora zadržati Ijudske vrijednosti, omogućiti razvoj izvornih ljudskih potencijala.
3. je odbacivanje ideje o mehaničkoj vezi "baze i nadgradnje". Ni izvorni Marx nije taj odnos smatrao jednostrano zavisnim, niti nadgradnju, pravo, političke odnose ili duhovni život pukim odrazom odnosa u proizvodnji.
4. je napuštanje ideje o radništvu kao nositelju promjena. Frankfurtska škola je s dubokim skepticizmom gledala na ideje da je radnički proletarijat - a to se i pokazalo - jedini i glavni pokretač revolu­cionarnih društvenih promjena. Za njih društvena promjena nije svediva na ekonomski determinizam i prihvaćaju njemačku sociološku tradiciju o progresivnom napredovanju racionalizacije društva. S te točke gledanja objektivne okolnosti nastanka potrošačkog i masovnog društva radničku klasu pretvaraju u sloj nezainteresiran za promjene i uljuljan u komoditet potrošačkog društva. U potrošačkom društvu ne opstaju velike ideje i moralni zanos, ono je postalo otvoreno ideološkom fanatizmu (npr. fašizmu ili boljševizmu). Novi socijalni pokretači promjena su proizvođači ideja, a ne stvari. Herbert marcuse tvrdi: to su studenti, manjine, nove društvene marginalne skupine.
strukturalizam i marksizam
Druga skupina postmarksističkih teorija nastala je u okvirima francuskog strukturalizma. Oni baš u Marxovim kasnijim radovima pronalaze zrele znanstvene ideje, a rana djela smatraju zanesenjačkim frazama.

Luis Althusser koristi pojam "epistemološkog prijeloma" da bi istaknuo tu razliku te predlaže "novo čitanje Marksa" (knjige mu se i zovu Kako čitati Kapital, 1970. i Za Marxa, 1966.).

Sukobi klasa, društvene promjene rezultat su složene cjeline društvene strukture, a ne samo pukog odnosa baze i nadgradnje. Ideološka nadgradnja sastavni je dio uvjeta proizvodnje društvenih struktura, cjelina ideoloških praksi, poli­tičkih i pravnih okvira i ekonomskih uvjeta proizvodnje. Sve te prakse nisu posebni slojevi društvenih odnosa već povezane međuzavisne strukture koje (nad)determiniraju djelovanje društva. Npr. ideolo­gije treba smatrati dijelom aparata klasne dominacije, a ne samo odra­zom ekonomskih odnosa proizvodnje. Marx je, kako ga se tumači, tvrdio da postoji simultano djelovanje svih tih faktora, a ne samo odnos baza/nadgradnja. Promjene su determinirane većim brojem i međudjelo­vanjem različitih faktora.

Althusser smatra nemogućim graditi sociološku teoriju na apriornim koncepcijama pojedinca ("izvorne potrebe samoostvarenja") i za njega je to neznanstvena ideologija apstraktnog humanizma.
Moderni marksizam
U moderno doba nestao je dogmatski marksizam i nestaju vulgarne lokalne kopije (Kuba, Laos, Sjeverna Koreja). Marksizam se zadržao pretežno na Zapadu, u obliku različitih radikalnih socijalnih teorija. Nije nestao jer ideje o društvenim sukobima, kritika masovnog društva i obnova utopijskih pokreta imaju uporišta u stvarnosti.

Nova Ijevica nema jake veze s izvornim marksizmom i često je prema njemu vrlo kritična, no prihvaća ideje o konfliktu u društvu (Habermas, Dahredorf), kritizira masovno društvo (Ritzer) ili nepravde globalizacije (Frank, Negri, Hardt).

6. VILFREDO PARETO I TEORIJA ELITA
Vilfredo Pareto
Rođen je u Parizu 1848. kao sin političkog emigranta u aristokratskoj obitelji. Obitelj se iz progonstva vratila u Italiju 1858. gdje Pareto završava školovanje za strojarskog inženjera, talentiranog matematičara, pa slijedeći karijeru svog oca, postaje direktor talijanskih željeznica. Posljedica takvog obrazovanja bila je poslije i njegova težnja za matematičkom preciznošću izražavanja. Pod utjecajem Walrasa, profesora ekonomije, bio je jedan od osnivača ekonomske analize i matematičkog modeliranja ekonomskih procesa.

Svoju želju da se posveti akademskoj karijeri na sveučilištu Lausanne, na mjestu profesora ekonomije, morao je neprestano odgađati, čak 14 godina, no takvo čekanje ispunjava intenzivan znanstveni i politički rad. Pisao je članke i kolumne, oštro i polemič­ki intonirane, vrlo često protiv vlade. Nije uspio na izborima 1882., kao kandidat oporbe.
Započinje intenzivno proučavanje marksizma. Smatra Marxa ekonomskim velikanom, ideju klasne borbe velikom istinom, a historijski materijalizam izvrsnim analitičkim sredstvom. Međutim, teoriju viška vrijednosti, pa i druge dijelove Kapitala smatra laičkim nepoznavanjem ekonomske teorije, a besklasno društvo potpunom zabludom.

Comtea smatra zanesenjakom, vjernikom ideje univerzalnog humanizma, ali slabim i površnim teoretičarom. Spencera smatra teoreti­čarom koji previđa osnovnu činjenicu da društva čine pojedinci. To je bio izvrstan uvod za ekonomske studije koje je nakon početka profesure objavio pod naslovom Tečaj političke ekonomije (1896., 1897.).

U tom razdoblju postaje svjetski poznat eko­nomski teoretičar i njegovim imenom označuje se nekoliko važnih poj­mova:

  1. 1906. formulira tzv. Paretov zakon raspodjele, prema kojem 20% uzroka izaziva 80% posljedica, što je zapravo generalizacija istraživanja da u Italiji 20% ljudi ima 80% vlasništva.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

Astronomi


Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
kontak
a.kabeh-ngerti.com
.. Home