Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca5/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

d) Ocjena važnosti
Značenje spencerovih ideja za sociologiju ispravno navodi Bogardus:

  1. naglasio je postojanje zakona evolucije i prirodnih zakona koji je uzrokuju

  2. opisao je društvenu evoluciju kao nastavak prirodne

  3. upozorio je na razlike i sličnosti između društava i organizama

  4. naglasio je ulogu slobode ličnosti

  5. državu je smatrao upravljačkim aparatom kojem se građani automatski pokoravaju

Tome treba dodati njegov napor da razvije komparativnu i povijesnu metodu u sociologiji, čime je dao važan poticaj proučavanju pimitivnih društava i razvoju antropologije. Važna je i njegova uloga osnivača evolucionističkog i organicističkog pravca u sociologiji.
Socijalni darvinizam
Borbu za opstanak smatra osnovnim pokretačem društvenog razvoja. Život društva obilježava konflikt, stalna borba između plemena, naroda i država. Upravo tu činjenicu socijaldarvinisti stavljaju u središte svoje teorije. Pojave u društvu - kao što su nejednakost, promjene u načinu života i vjerovanjima, država - smatraju posljedicom borbe između različitih društvenih zajednica.
a) Ludwig Gumplowitz
Predstavlja umjerenu varijantu socijaldarvinizma. Za njega je osnovni moto evolucije poligenetičko porijeklo čovječanstva, činjenica da ne postoji zajednički ishodišnji rod svih nacija i rasa.

Prirodna je tendencija ljudi da se udružuju u grupe. Pojam posjeda i egzogamni princip formiranja obitelji dovode do stalnog konflikta i nastanka država. Prvi korak stvaranja države je podvrgavanje većine superiornijoj i vojnički discipliniranoj manjini. U početku se zarobljenike ubija, a kasnije im se nameće ropski položaj. Kad se jednom uspostavi takav poredak, javlja se postupni proces ukidanja razlika (amalgamacija). Prisilni rad i vojna disciplina se smanjuju, a u društvu se gube oštre razlike između slojeva. Poseban poticaj tom procesu daje pojava trgovačkog staleža, koji se doseljava sa strane i ublažava unutarnje konflikte. Dolazi do miješanja rasa i slojeva, jačaju srednji slojevi društva te se nastavlja diferencijacija profesija. Kad iščeznu sve unutarnje razlike i kad se rase stope u naciju, a država je na vrhuncu svoje savršenosti i postaje nacionalna država, riješena je njena povijesna zadaća.

Pravni poredak nastaje tako što vladajuća grupa želi zadržati trajno svoj položaj, a ujedno mora podčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt. Jednom uspostavljen pravni poredak olakšava vladanje nad većinom.
b) Gustav Ratzenhofer
Smatra da postoji zajedničko porijeklo svih društava, a da ih na stalnu borbu navodi razlika u interesima, koji imaju biološku predosnovu (najvažniji su seksualni i fiziološki), ali su ujedno i društvena transformacija bioloških poriva (npr. statusni).

Ratzenhofer je jezgru svoje teorije sažeo u 18 točaka - ovo su neke od njih:

  1. Individualni impulsi samoodržanja i seksualnosti mijenjaju se i prilagođavaju životnim uvjetima u kojima egzistira pojedinac.

    1. Kad pritisak populacije preraste prirodne okolnosti, pojedinci i grupe prisiljeni su boriti se za opstanak.

    2. Premda ljudi žele živjeti i razvijati se u miru s drugima iste vrste, pritisak populacije na prirodne izvore postepeno dovodi interese pojedinaca i grupa u stanje apsolutnog neprijateljstva prema drugima.

  1. Društvene strukture koje izrastaju iz bioloških odnosa su jednostavne, one koje izviru iz porobljavanja su složene.

  1. Diferencijacija oslobađa ljude društvenih stega, dozvoljava slobodno izražavanje i satisfakciiu urođenih interesa, a socijalizacija ograničava u ostvarivanju kooperacije nužne za ostvarenje prirodnih i pretpostavljenih interesa.

  1. Oblici kontrole u državi ovise o stupnju društvene evolucije. U ranoj fazi stvaranja države kontrola je arbitrarna i nasilna, s vremenom se pojavljuje kontrola putem običaja.

  2. Konflikti učvršćuju socijalnu strukturu i stvaraju nagomilavanje moći; kultura i trgovina, kao izvori socijalne diferencijacije, tendiraju rastakanju koncentrirane moći.


Sociobiologija
Sociobiologija je grana evolucijske biologije, moderne populacijske biologije, a odnedavno i mnogih društvenih znanosti, uključujući i sociologiju, koja se temelji na tvrdnji o genetskoj uvjetovanosti socijalnog ponašanja i na tvrdnji prema kojoj darvinističkim mehanizmima odabiranja možemo objasniti niz karakterističnih socijalnih ponašanja i društvenih obrazaca.

Njezina je središnja teza da evoluciju socijalnog ponašanja možemo razumjeti samo pomoću demografije, koja nam pruža važne informacije o rastu populacije i dobnoj strukturi, i genetske strukture populacije, koja nam može reći kakva je u genetskom smislu efektivna veličina populacije, kakva je korelacija između različitih društava i izmjena gena među njima.

Prema Edwardu Wilsonu, osnivaču sociobiologije, takvo se proučavanje sintetizira u jedinstvenu disciplinu koja sadrži spoznaje iz etiologije (naturalističkog proučavanja obrazaca ponašanja), ekologije (proučavanja odnosa među organizmima u njihovoj okolini) i genetike, i koja pokušava izvesti opća načela bioloških svojstava svih društava.

Ono novo u sociobiologiji jest način izlučivanja najvažnijih činjenica o socijalnoj organizaciji iz matrice etiologije i psihologije, te njihovo ponovno okupljanje na temelju ekologije i genetike na razini populacije.

Kako Wilson kaže, opća sociobiologija je jednostavno proširenje populacijske biologije i evolucijske teorije na društvenu organizaciju.

Sociobiologija dakle pokušava razumjeti socijalno ponašanje živih bića u svjetlu prirodnog odabira i drugih bioloških procesa.

Ona smatra da su geni (i njihova uspješna reprodukcija) glavni čimbenici koji motiviraju borbu za opstanak živih bića, tj. da je to gensko nasljeđe uzrok barem jednog dijela našeg socijalnog ponašanja. Budući da su obrasci ponašanja djelomično nasljeđeni, proces prirodnog odabira može potaknuti ili spriječiti razvoj takvih osobina koje povećavaju sposobnost reprodukcije organizma.
Teorija sebičnog gena / srodničke selekcije koju je smislio William Huntington, a popularizirao Richard Dawkins, tvrdi da je jedina naredba koju ispunjavaju geni "reproduciraj se u što većoj količini". Budući da je evolucija niz pokušaja i pogrešaka, s kvantitetom reprodukcije vjerojatnije će opstati oni geni, jedinke ili njihove osobine koje su nosili njihovi plodni preci.

Za sociologiju najbitniji dio te teze, tzv. teorije inkluzivne podobnosti tvrdi da će zbog sebičnosti gena ili njihovih nosioca požrtvovnost (altruizam) među jedinkama nastati i evolucijski se razvijati proporcionalno razmjeru genske srodnosti s jedinkom kojoj se pomaže. Interes gena u nama je da se reproduciraju geni u našim srodnicima. Pritom treba uzeti u obzir sposobnost reprodukcije naših srodnika, tj. vjerojatnost da će se geni u njima i dalje reproducirati. Npr. Iako imamo 50% zajedničkih gena sa svojim ocem ili majkom, naš će altruizam biti veći prema našim potomcima s kojima također imamo 50% zajedničkih gena, jer je veća vjerojatnost da će se reproducirati naši potomci nego naši roditelji.

Teorija grupne selekcije, koju su promovirali nobelovci Lorenz i Tinbergen tvrdila je da altruizam u populaciji ovisi o tome predstavlja li on bitno obilježje navedene vrste ili ne.

Međutim, ova teorija ne može objasniti kako bi se evolucijski održale populacije s isključivo altruističkim genima, jer bi one bile evolucijski nestabilne - pružale bi nesrazmjernu prednost posve sebičnim jedinkama i prirodna ih selekcija ne bi odabirala.
Sociobiologija je uspjela objasniti kako je evolucijski mogao nastati altruizam unatoć općoj sebičnosti. Politolog Robert Axelrod eksperimentalno je pokazao da se altruizam mogao proširiti u situacijama u kojima je bilo dovoljno socijalnih interakcija koje omogućavaju korist od recipročnosti, odnosno u situacijama u kojima se moglo očekivati da će se na neko požrtvovno ponaša-nje uzvratiti istom mjerom.
Sociologija se u zadnje vrijeme poistovjetila ili stopila s disciplinama evolucijske psihologije i bihejvioralne ekologije.

Evolucijska psihologija naglasak stavlja na istraživanje kognitivniih adaptacija u ponašanju. Iz temeljnih premisa sociobiologije izvodi zaključke o imprintiranim adaptacijama uma (i o tzv. moždanim modulima) na ekološke situacije pred 50 - 100 000 godina, kada je izbor određenih strategija bio presudan za preživljavanje. Takve su se strategije evolucijski stabilizirale u našem ponašanju, mada su danas često neprihvatljive i kontraproduktivne.

James Tooby i Leda Cosmides eksperimentalno su pokazali da ljudi mnogo bolje zaključuju kada su logički zadaci postavljeni u konkretiziranom socijalnijem obliku, negoli u čisto apstraktnim logičkim oblicima. Isto tako volimo šećer i mast, jer je njihovo konzumiranje bila dobra adaptacija u vrijeme čisto biološke evolucije čovjeka.

Bihejvioralna ekologija također istražuje socijalne manifestacije sociobioloških premisa.
Prema nekim sociobiolozima, među kojima je i Wilson, neki socijalni aranžmani i kombinacije strategija nemaju šanse za evolucijski uspjeh. Naime, područje ljudske slobode u oblikovanju društvenosti nije beskonačno - postoji jedna granica iza koje biološka evolucija počinje kulturnu evoluciju povlačiti natrag k sebi. Oni dokazuju kako ne mogu opstati neki socijalni projekti i aranžmani (npr. hippyjevske komune, kibuci) kojima bi se društveni život oblikovao protiv bioloških temelja "ljudske prirode".


5. RADIKALNA DRUŠTVENA TEORIJA: KARL MARX
Profil osobe
Karl Heinrich Marx (Trier, 1818. - 1883.) bio je filozof, ekonomist i revolucionar. Tijekom studija prava u Bonnu i Berlinu došao je pod utjecaj revolucionara. Zbog radikalnih ideja i političkog djelovanja protjeran je iz Njemačke i Francuske, a nakon života izbjeglice i iz Belgije. Utočište je našao u Engleskoj.

Mnogi smatraju da treba razlikovati barem 2 faze u njegovom intelektualnom razvitku ("mladog i starog Marxa") i dvije kontradik-torne crte njegova značaja. U mladosti su glavne teme njegova interesa bile pitanja otuđenja, političkih sloboda i analiza položaja i povijesnog zadatka eksploatiranih klasa. Nakon 1848. pretežno se bavi istraživanjem nastanka kapitalizma (gotovo 20 godina radi na nedovršenoj knjizi Kapital, 1867.), te praktičnim pitanjima organizacije radničkog pokreta.

Istodobno je bio gorljiv revolucionar i polemičar s jedne strane, te poslije precizan i strog istraživač i analitičar. Sebe je smatrao ponajprije filozofom i ekonomistom, no njegova shvaćanja ostavila su dublji trag u povijesnim znanostima i sociologi-ji. Umro je slavljen i osporavan.
Često se tvrdi da postoje 3 skupine prethodnika marksizma: socijalisti utopisti (osobito francuski utopisti), klasična engleska politička ekonomija i klasična njemačka filozofija. Postoje i drugi utjecaji, no to dobro odražava tri razine marksističke teorije: revolucionarno utopističku, znanstveno analitičku i filozofsku.
Filozofijski temelji marksizma
a) Dijalektika promjena
Marx svoje ideje baštini iz intelektualnog nasljeđa klasične njemačke filozofije.

Pitanja zakonomjernosti društvenog razvoja i dijalektičko shvaćanje promjena društva (stalna promjena, borba suprotnosti, prelazak sitnih promjena u kvalitativnu promjenu, neprestano negiranje postojećeg) imala su svoje zagovornike u filozofskim pitanjima njegova vremena.

Pod jakim utjecajem Hegelovih učenika (mladohegelijanaca, npr. Prudhon, Babel)) Marx je u svom ranom razdoblju interes usmjerio prema filozofskim pitanjima smisla čovjeka. Za njega je položaj čovjeka nepodnošljiv u kapitalističkom društvu. Radnici nisu slobodni jer svoj rad prodaju da bi preživjeli, pod uvjetima koji vlasniku ostavljaju profit, a njih stavljaju u položaj u kojem žive neželjenim životom pune ovisnosti o poslu, rade ono što ne žele prema namjeri poslodavca da proda robu koju oni izrađuju.

Tako je središnje mjesto veze s klasičnom njemačkom filozofijom pojam alijenacije.
b) Alijenacija
Alijenacija je otuđenje čovjeka od drugih i od samoga sebe. Izraz se koristio prije Marxa - preuzet je od Feuerbacha, koji pod otuđenjem prvenstveno smatra religijsko otuđenje. Takvo značenje izvodi se iz Marxova djela Ekonomsko-filozofski manuskripti, 1844., gdje se alijenacija pojavljuje u 3 značenja: kao psihološki, sociološki i filozofski pojam.

Kao psihološki pojam označuje stanje nezadovoljstva i društvene isključenosti, odnosno instrumentalno shvaćanje rada kao djelatnosti u kojoj se trpi, a ne stvara. Takvo psihološko stanje posljedica je društvenih odnosa, jer u okvirima kapitalizma proces rada ne dopušta radnicima da se pojave kao gospodari rada i svojih sposobnosti. Takvo društveno stanje rezultat je pak ekonomske strukture, odnosno načina proizvodnje.

Socijalne posljedice otuđenja javljaju se u 4 oblika:

  1. radnik se otuđuje od svoga rada (jer nema utjecaja na sudbinu svog proizvoda)

  2. radnik se otuđuje i od djelatnosti rada, akta stvaranja (jer je rad prisila, a ne kreativna djelatnost)

  3. radnik se otuđuje i od svoje ljudske prirode (jer gubi ljudske kvalitete života koji ispunjava njegove primarne potrebe)

  4. radnik se otuđuje i od drugih (jer tržišno načelo dominira u svim odnosima)

Posljedice takvog stajališta su i filozofske. Marx ne smatra da je ljudska priroda univerzalna i izvanvremenska, već da je rezultat društvenih odnosa, a kapitalistički odnos proizvodnje stvara situaciju u kojoj su ljudi otuđeni i gube one specifične osobine zadovoljstva, kreativnosti i samoispunjenja. Za Marxa je centralno mjesto u tome pitanje eksploatacije.
Socijalni utopizam i teorija revolucije

Pod utjecajem socijalista utopista Marx se razvija u angažiranog borca za bolje društvo. Za razliku od prethodnika, manje se bavi nacrtima njegova konkretnog izgleda, a više potrebom da opravda historijsku nužnost promjena i da radničkoj klasi pruži jasno opisani cilj borbe.

Za njega je glavni zadatak kapitalizma razvoj proizvodnih snaga i društva obilja u kojem nema materijalnih ograničenja ljudskih potreba. Zadatak je eksploatiranih društvenih slojeva da udahnu smisao takvom napretku i da oslobode sve društvene slojeve.

Marx je utopizmu dao sjaj znanstvenosti, a činjenicama i otkrivenom "željeznom zakonu promjene" privid historijske nužnosti i znanstveno utemeljene vizije budućeg društva. Smatrao je da vidi budućnost u kojoj su riješeni svi materijalni problemi proizvodnje, koja dolazi snagom stalnog napretka sredstava za proizvodnju, čime će se promijeniti i društveni odnosi, te ostvariti uvjeti za pravedno društvo.
Konačni cilj razvoja poznat pod nazivom socijalizam postao je više ili manje jasan: društvo jednakosti bez klasa, država koja nije prisila nego asocijacija i služba, ukinuće privatnog i nastanak društvenog vlasništva, planski razvoj društva, nestanak religije i otuđenja.

Socijalizam pretpostavlja revoluciju. Za Marxa postoje 2 pristupa tome:

  1. Tvrdnja o nužnom nasilnom ukidanju starih načina proizvodnje, koje nastupa kad represija nad radnicima dosegne vrhunac. U tome je "revolucija akt u kojem jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugom dijelu pomoću pušaka, bajoneta i topova" (Engels). Takvo je stajalište bilo podloga za kasnija ideološka opravdanja komunističkog totalitarizma.

  2. Teza da revolucija znači radikalno ukidanje države. "Na mjesto upravljanja ljudima doći će upravljanje stvarima i rukovođenje procesima proizvodnje. Država se ne ukida, ona odumire." (Engels). Takva pozicija upućuje - što je postalo tradicija socijaldemokracije - na savezništvo svih (i buržoazije), savezništvo preko granica naroda te mirni i demokratski način izvođenja.

Sam Marx mijenjao je stajališta i saveznike, tako da su se njegovi sljedbenici podijelili u suprotstavljene tabore i sporili ne samo o političkim taktikama (demokratsko preuzimanje vlasti ili revolucija udarom i diktatura proletarijata itd.), već i o karakteru društva nakon revolucija. Marksizam se uglavnom nikada nije uspio osloboditi elemenata socijalnog utopizma.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

Astronomi


Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
kontak
a.kabeh-ngerti.com
.. Home