Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca4/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

d) Značaj A. Comtea


  1. Comte je tvrdio da sociologija treba biti samostalna znanstvena disciplina.

  2. On je tvorac kovanice riječi "sociologija", sastavljene od lat. riječi societas i grč. riječi logos.

  3. Tvrdio je da fenomene društvenog života treba objasniti onako kao je to u prirodnim znanostima učinjeno s prirodom - općim razvojnim zakonima.

  4. Zapamćen je po strogim zahtjevima znanstvenog istraživanja društva i po utjecaju na razvitak konkretne metodologije i tehnike društvenih znanosti.

  5. Zalaže se za eliminiranje metafizičkih kategorija i stvarnim smatra samo ono što je dostupno osjetilima. Zalaže se za promatranje, matematičku preciznost i komparativnu sistemsku analizu.


Pozitivizam
Pozitivizam za Comtea ima dva paralelna značenja:

  1. Opis njegove opće teorije promjene društva u kojem elementi pozitivnog znanja mijenjaju društva.

  2. Metodološki zahtjev za strogim metodama istraživanja i zaključivanja.

Pozitivizam je znanstveni pristup koji karakterizira neprestano nastojanje da se koriste samo činjenice koje se mogu materijalno utvrditi, opaziti, mjeriti, te iz takvog iskustva mogu izvoditi zaključci o odnosima između pojava i uzročnim vezama između njih.

Pozitivizam zaključke izvodi iz materijalnih činjenica života i iskustva, te odbacuje korištenje pojmovima i tezama koje se ne mogu materijalno provjeriti. Znanost je sređeno iskustvo koje stalno provjeravamo, pa treba izbjeći opće teorijske konstrukcije koje se ne mogu provjeriti.

Pozitivizam pretpostavlja da postoje iste dobre metode u svim znanostima, te iste zakonitosti koje trebamo primijeniti na sva područja traženja znanja. Svi sistemi imaju iste zakonitosti, pa i društvene pojave treba u prvom redu objasniti prirodnim zakonima (redukcionizam). Od Comtea nadalje, pozitivizam u sociologiji znači prihvaćanje tehnika promatranja, usporedbi i eksperimenta.

Idealni plan istraživanja za pozitivizam znači izoliranje uzročno-posljedičnih veza, kauzalnosti, tj. zaključivanje prema modelu u kojem za svaki društveni fenomen postoji odredivi uzrok.

Pozitivizam inzistira na jasnom razlikovanju vrijednosnih i činjeničnih prosudbi. U našem iskustvu ne postoje odrednice kao lijepo/ružno, dobro/loše, one postoje samo u našem umu i pretpostavkama, te svaki vrijednosni sud znanost treba odbaciti i težiti objektivnosti i vrijednosnoj neutralnosti.
a) Biheviorizam
Vrlo rano se u psihologiji pojavilo shvaćanje da iz društvene analize treba izbaciti sve metafizičke pretpostavke o stanju ljudskog uma kao osnovi objašnjenja ljudskog ponašanja. Takav stav potaknut je slabostima spekulacija o tome kako svijest, savjest, naslijeđe utječu na ljude. Npr. Freudova konstrukcija o tri razine ljudske svijesti: id, koji je skup podsvjesnih poriva, ego, koji je svjesna samospoznaja i znanje o našem ponašanju i kontrolira id, te superego, u koji su usađene nametnute socijale norme.
Psihološka struja biheviorizam osporavala je znanstvenost takvih refleksija. Ono što možemo vidjeti i promatrati je ljudsko ponašanje u određenoj okolini pod određenim utjecajima. Uvijek neki uzrok izaziva neku posljedicu u poanašanju i ne treba spekulirati o tome što se pritom događa u ljudskom umu ili podsvijesti. Za njih istraživanje treba što više sličiti eksperimentu, gdje neki Stimulus izaziva izvjesni odgovor u ponašanju Response (SR).

Skinner, glavni proponent takvih stjališta, smatra da iz sociologije, a pogotovo psihologije, treba izbaciti sve mistične pojmove koji se ne mogu empirijski definirati i samo zbunjuju (Beyond freedom and dignity).

On odbacuje ideju da je čovjek nositelj osjećaja, mišljenja, slobode i samopoštavanja, kao i da postoje neke unutrašnje osobine koje čovjek teba otkriti i prema kojima teži, koje su njegova svrha.

Bihevioristi su zainteresirani samo za odnose i ponašanje ljudi, te se usredotočuju na procese ljudskih interakcija. Ponašanje pojedinaca zasnovano je na pozitivnim i negativnim stimulusima ponašanja (reinforcements of social behaviour).

Homans smatra da ljudsko ponašanje treba promatrati u eksperimentalnim situacijama malih grupa u kojima proučavamo neposredne i vidljive interakcije. Dajući prednost jasnim hipotezama o ponašanju, on koristi pojmove: stimulus, akcija, nagrada, kazna, vrijednost, trošak - sve izraženo u vidljivim obilježjima ponašanja u malim grupama.

U ljudskom ponašanju postoje nagrade i kazne, a ne asptraktne norme koje nemaju fizičku realnost: "Za sve akcije pojedinaca, što je češće neka akcija nagrađena, to je veća vjerojatnost da će se pojedinac ponašati na određen način."

Pojedinci su racionalni akteri - u izboru između alternativa akcije, pojedinac će izabrati onu koju u danom vremenu percipira kao vrijednu u rezultatu, umnoženo s vjerojatnošću da će se postići željeni rezultat.

Jezgra njegovih propozicija je jasna: sociologija se treba baviti jasno vidljivim i mjerljivim ljudskim ponašanjem u interakcijama.
b) Empirijska sociologija
Gotovo stoljeće nakon Comtea pitanje pozitivizma se zaoštrilo u empirijskoj sociologiji. Naime, veliki napredak u metodama i tehnikama prikupljanja podataka omogućio je ekspanziju istraživanja javnog mnijenja, stavova, potrošačkih navika i potreba.. Također, nastale su i sasvim praktične potrebe za istraživanjima tržišta, radnih motivacija, potreba stanovanja i sl.

Sociologija se pokazala kao praktična znanost koja je imala metode i pristup koji su se mogli primijeniti na različitim zadacima i problemima. Posljedično, nastale su posebne sociologije (soc. politike/grada/obitelji/delikvencije) i stotine znanstvenih područja imenovanih posebnim sociologijama (astrosociologija).

Ideja da će se sakupljanjem podataka o stvarnom ponašanju, sve točnijim i standardiziranim mjerama, sve većim brojem pojedinačnih istraživanja i činjenicama skupiti dovoljno znanja za neku novu sintezu, pokazalo se besperspektivnim. Pretvaranje pozitivizma u empiricizam, doktrinu da je jedini izvor znanja iskustvo, pokazalo se opasnim za sociologiju. Pogrešno je misliti da se kvantitativnim istraživanjima postiže točnije znanje. Znanost ne raste pukim kumuliranjem znanja. Zaključivati se ne može samo na temelju onoga što se može mjeriti ili statistički obraditi. Kritiku formulira Wright Mills u djelu Sociološka imaginacija, 1959. - "Postoji nužna proturječnost između onoga što je istinito ali nije važno ili onoga što je važno ali možda nije istinito."
Nastojanje radikalnog empirizma da se nametne sociologiji i usmjeri je prema metodološkoj izvrsnosti nije uspjela, jer se s druge strane sredinom stoljeća nastojalo na temeljima klasika moderne sociologije, osobito Webera i Durkheima, stvoriti opće teorijske konstrukcije. Međutim, one su često bile suviše općenite, generalne, nerazumljive i neprovjerljive - rijetko su dopuštale da se deduktivno iz teorije izvedu hipoteze koje bi se mogle empirijski provjeriti.

Oba smjera razvoja pokazala su svoje nedostatke. Opće teorijske sinteze bile su poticajne, ali neprovjerljive, a radikalni empirizam je bio činjenično uvjerljiv, ali bez orijentacije čemu te činjenice svjedoče.

Kako bi se izbjegle takve ekstremne i neplodne strategije, Robert Merton je predložio razvijanje i rad na teorijama srednjeg dosega, koje obećavaju teorijsku relevantnost i empirijsku provjerljivost. One započinju ograničavanjem istraživačkog fokusa na pojedini aspekt društvenog fenomena, umjesto promišljanja cijelog fenomena društva ili društvenog sustava. Takav izbor pretpostavlja razvoj apstraktnih hipoteza o fenomenu, ali i jasne mogućnosti činjenične provjere takvih tvrdnji. Dakle, teorije s.d. trebaju biti oblikovane od takvih pretpostavki koje se mogu empirijski provjeravati.

Merton stvara teorije srednjeg dosega koje su osnova razumijevanja devijantnosti, disfunkcija organizacije, urbanizacije i socijalne stratifikacije (Social theory and social structure).

4. BIOLOGIZAM I HERBERT SPENCER
O osobi
Herbert Spencer (1820. - 1903.) rođen je u iznimno bogatoj engleskoj obitelji. Od ranog djetinjstva se nalazi pod utjecajem oca, uvjerenog liberala i protivnika engleske aristokracije, religije i društvenog konformizma.

Nadaren za prirodne znanosti i mehaniku postao je sa 17 godina inženjer britanskih željeznica. Zasićen rutinskim poslom postao je ekonomski analitičar i urednik u časopisu Economist (1848. - 53.).

Njegovi su poznanici skovali za njega izraz "Aristotel 19. st.". 1851. objavljuje svoju prvu knjigu Društvena statika, koja je imala veliki utjecaj na tadašnji engleski utilitarizam i liberalizam, te i danas slovi za jedno od glavnih djela obrane slobode tržišta i individualizma. 1855. objavljuje drugu knjigu Načela psihologije. Radi zdravstvenih problema izbjegava javne nastupe, ali piše brojne članke, komentare i knjige, te neprekidno kroz 21 godinu radi na svom glavnom djelu Sistem sintetičke filozofije.

Spencer je postao osnivač sociologije u SAD, a 1902. je bio nominiran za dodjelu Nobelove nagrade za književnost.

Postao je simbolom pokušaja da se zakoni biologije - borba za opstanak, evolucija - primjene na društva (biologizam).
Evolucija kao sociološka perspektiva
U mnogo čemu Spencerova vizija sliči Comteovoj. Obojica su vjerovala da sve znanosti počivaju na istim filozofskim osnovama, te da ih treba integrirati u jedinstveni korpus znanja o svijetu. Isto tako su vjerovali da isti osnovni zakoni vladaju prirodnim i društvenim pojavama, i da je znanje o općim zkonima najbolja osnova za objašnjenje, predviđanje i upravljanje društvom.
Spencer je u djelu Društvena statika izradio analogije između ljudskih zajednica i organizama, "živih formi" koje prolaze kroz zakon evolucije. Svaka živa forma mijenja se nastojeći zadržati stabilnost svoje unutarnje strukture i odnosa sa okolinom. Opći smjer razvoja pritom vodi od jednostavnosti prema složenosti, od jednostavnih struktura prema razvedenim formama, od homogenosti prema diferencijaciji. U važenju tog zakona naziru se sličnosti između društava i organizama. Kao i organizam, društvo raste i povećava svoj opseg, što prati porast složenosti njegove strukture i funkcija te povećanje međuzavisnosti dijelova. Najjednostavniji oblici organskog života bila su jednostanična bića, međusobno jednaka u svojoj jednostavnosti; rani razvoj ljudskih zajednica karakterizira život u nediferenciranim hordama i rodovima. Razvijene organizme karakterizira visok stupanj unutarnje diferencijacije, raznovrsnost strukture i funkcija; industrijsko društvo obilježava podjela rada, specijalizacija i podjela po klasama i profesionalnim grupama.

Spencer smatra da stanja stvari treba objasniti postojanjem stalnih i dugotrajnih procesa evolucije. Sistemi opstaju u vremenu ako se mogu adaptirati okolini, a ako opstaju tada je to zbog sve veće adaptacije i složenosti. Načelo kontinuiteta upravo i znači to da se organizmi razvijaju od nestabilnih, homogenih prema kompleksnim i složenim oblicima, što i nazivamo evolucijom.

a) Definicija evolucije
"Evolucija je integracija materije uz istodobno rasipanje kretanja, pri čemu materija prelazi iz neodređene, nepovezane (nekohe-rentne) homogenosti u određenu, povezanu (koherentnu) heterogenost, za vrijeme koje neiskorišteno kretanje prolazi paralelnu promjenu." Evolucija je kretanje od nepovezane sličnosti prema povezanoj različitosti.

Evolucija je slijepo i kontigentno kretanje, nije rezultat nekog prvog pokretača i nema cilj kojem teži. Ona je nužna samo u tome što su vremenski bliži oblici složeniji i razvijeniji. Mehanizam eliminacije manje sposobnih i razvijenih svodi se na borbu za preživljavanje. Dokaze za to Spencer pronalazi u biološkom svijetu (Principles of biology, 1857.). Smatra da je riječ o postepenoj specijalizaciji u izvršenju neke funkcije, te zato i stalnom jačanju individualizacije zadataka. U društvu to znači da su sposobnija za opstanak ona društva koja pojedincu daju potpunu slobodu i tako jamče raznovrsnost i specijalizaciju. Specijalizacija potiče međuzavisnost i ljudi se nužno udružuju. Razlika između društava i organizama je u tome da je u organizmu stanica podređena cjelini, a u društvu cjelina postoji radi dijelova - slobodnih pojedinaca.
Definicija evolucije sadrži 2 zakonitosti - mehaničku i fizikalnu o vezi između strukture i iskorištenja energije, i biološku o tome kako organizmi razvojem usložnjavaju svoju strukturu.

Zakon evolucije u ljudskim zajednicama je proces stalnog jačanja specijalizacije i raznovrsnosti te povremeni skok u načinu integracije društva. Kao i organizmi, društva počinju kao male zajednice u kojima nema razlike između pojedinaca. Svi rade sve poslove i jedina specijalizacija funkcija je ona prema spolu. S vremenom grupe rastu po broju te se u njima javlja specijalizacija i politička vlast oličena u ulozi vođe. Nestaje jednakost jer se uz pojedine položaje vežu pojedine privilegije. Jednostavna društva tako prolaze transformaciju od društva bez vođe prema povremeno vođenoj grupi, a na kraju se nestabilni položaj vođe pretvara u stabilnu društvenu funkciju. Složeni tip društva nastaje daljnjim usložnjavanjem strukture i specijalizacijom funkcija unutar društva (analizira 46 takvih društava u povijesti i nerazvijenim zemljama), a iz njih nastaju dvostruko i trostruko složena društva (rimsko, egipatsko carstvo, Francuska...)

b) Elementi društvenog sistema

Svako složeno društvo razvija 3 specijalizirana podsustava društva:

  1. sustav održavanja, koji odgovara produktivnim sektorima društva

  2. sustav distribucije, koji nastaje kada dijelovi društva više nisu u bliskom fizičkom kontaktu i kada postaju sve raznovrsniji

  3. ratovi između društava i potrebe unutarnje harmonizacije izazivaju potrebu za nastankom regulacije, koja počiva na strahu od živih (politička vlast države ) i strahu od mrtvih (nametanje religioznog morala)


Svaki od tih podsustava podvrgnut je stalnoj evoluciji, pa se unutar njega povećava diferencijacija, tj. različitost i specijalizacija funkcija, te nastaje snaga koja društva povezuje u cjelinu - integracija.

Jednostavna, složena i dvostruko složena društva mogu se smatrati jedinstvenim militarističkim tipom društva, a trostruko složena društva tendiraju preobrazbi prema industrijskom društvu. Sažetak tog procesa naveo je 1908. Giddins. U borbi za resurse i opstanak narušava se homogenost unutar i između društava, te se društva podvrgavaju političkoj i religioznoj kontroli. Usmjeravan političkom i vjerskom vlašću, normalan sukob postaje militarizam. Militarizam formira karakter društva kako bi ga osposobio za ratovanje, te ujedinjava male društvene grupe u veće, ove u još veće i tako redom. Time se postiže integracija društva, a njome se proširuje područje na kojem sve veći postotak stanovništva povremeno živi i radi u miru. U miroljubivom društvu smanjuje se prisila, a povećava spontanost i inicijativa. Društvena organizacija postaje fleksibilna, a ljudi se slobodno kreću iz mjesta u mjesto i mijenjaju odnose, a da pritom ne narušavaju društvenu koheziju. Miroljubiva privredna aktivnost ne može nastati dok ne nastane ravnoteža između nacija i rasa. U društvu stupanj diferencijacije i totalne kompleksnosti svih evolutivnih procesa ovisi o tempu odvijanja integracija - što je tempo sporiji, evolucija je potpunija.
c) Društvena regulacija
Odnosi između ljudi temelje se na međuzavisnosti, a napredovanjem specijalizacije svatko sve više radi poseban posao i postaje još više ovisan o drugima i njihovim specijalnostima. Društvo nije drugo nego zbroj pojedinaca. Rast i specijalizacija društva znači da važnost zajednice slabi, a pojedinca jača. To je osnovni uzrok nastanka ideje prava utemeljene na prirodnom pravu i ljudskim pravima: pravo je zaštita pojedinaca od zajednice. Spencer pritom ne misli na napisano i zakonsko, pozitivno pravo. Pravo je izraz zlatnog pravila "ne čini drugome što ne želiš sebi", i znak je postojanja društva.

Pravo je potom i ograničenje slobode. Što je manje pozitivnog prava, to je više slobode. Jedina i prava funkcija vlasti je da se brine o zaštiti takvih urođenih prava i sloboda.

Spencer ide tako daleko da obvezatno školovanje, državnu brigu o zdravlju, skrb za ugrožene i siromašne, religiju, pa čak i puku registraciju boravka smatra opasnim za pojedinca i njegovu slobodu. Neka prava smatra potrebnima radi očuvanja slobode pojedinca: pravo na život, nepovredivo vlaništvo, slobodu mišljenja, govora i religijskog uvjerenja, jednako pravo glasa, pravo živjeti izvan dosega države i posebno naglašava politička prava manjine.

Vlast i država postoje samo radi pojedinca, te je dobra vlast samo ona koja je minimalna u pravima, dosegu i moći.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   24

Astronomi


Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
kontak
a.kabeh-ngerti.com
.. Home