Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca24/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   ...   16   17   18   19   20   21   22   23   24

a) Eugen Erlich
Eugen Erlich (1862.-1922.) predstavlja teoretičara samostalne sociologije prava. lako djeluje u razdoblju prevlasti pravnog pozitivizma, stran mu je kategorijalni aparat te pravne perspektive. Bio je prvi koji je poduzimao empirijska terenska istraži­vanja o nastanku i primjeni prava. Prvo sistematsko djelo tog pravca je Temelji sociologije prava.

Pod jakim utjecajem metoda empirijske sociologije razvija školu "slobodnog prava" (freie Rechtwies­senschaft). Na prvi pogled njegova shvaćanja slijede tradiciju njemačke pravne teorije, no razlikovanje živog i juridičkog (sudskog i društvenog) prava postaje točka prepoznavanja sociologije prava prema pravnom pozitivizmu. Erlicha ne zanima napisana norma i juridička konstrukcija svijeta, već život prava i pravna realnost, unutrašnji poredak udruživanja, društvo kao temelj normativne regulacije. Za njega država nije jedini izvor pravila i prisile. Država je samo dio "živućeg prava" i pravni sustav takvo pravo stvoreno u interakcijama Ijudi samo dijelom usvaja u mehanizam zako­nodavstva i sudstva. Erlich ne smatra da pravo nastaje kao izraz "duha", ono je mehanizam ostvarivanja društvene ravnoteže i suglasja. Pravo je izraz interesa različitih skupina i naroda, a ne nikakvog duha. "Pravda ne polazi ud prava pojedinaca, već izrasta iz društva. Društva su heterogena i normativno pluralistička".

b) Karl Renner
Karl Renner (1870. - 1950.) bio je uspješan pravnik i političar, plodan polemičar i zastupnik u parlamentu. U hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen prema specifičnom shvaćanju potrebe nacionalne autonomije ("država je važnija od nacije kao kulturne zajednice") u okvirima Habsburške monarhije (austromarksizam). Njegova knjiga Pravni instituti i njihova socijalna funkcija (1904.) analiza je promjena koje u tumačenju pojma vlasništva ostavlja napredak kapitalističke ekonomije. Ne predviđa ni smrt ni propast kapitalizma, no smatra da će se vlasništvo podvrći sve jačem utjecaju društva. Pravo vlasništva, započeto kao puko posjedovanje, dobiva puni pravni oblik u rimskom pravu (uti, fruti, abuti). U modernom industrijskom društvu takvo shvaćanje vlasništva dovodi do bezdušne eksploatacije onih koji nemaju vlasništvo, a i potrebe da se vlasništvo podredi višem interesu društva (spriječe nemiri, nepravedne razlike, osigura mir). Njegova ana­liza motivirana je političkom idejom mirnog prevladavanja kapitalizma u socijalnu državu, no neprekidno se poziva na potrebu sociološkog utemeljenja prava i društvene regulacije.
Teorije sociologije prava
Max Weber: racionalizacija prava
On se u punoj mjeri može smatrati ocem sociologije prava. treba naglasiti njegovo stajalište o tome da je nastanak i razvoj modernog prava izraz posebne situacije Zapada, zatim o vezi procesa racionalizacije svijeta i racionalizacije prava te gledanje na neodvojivu vezu prava s mehanizmom njegove primjene.

Pravo ima različite razvojne faze i pojavne forme. Proučavajući istočne religije i kulture Weber je postao uvjeren da je moderni pravni poredak utemeljen na racionalnom pravu rezultat određenih povijesnih okolnosti. U djelu Privreda i društvo razlikuje posebne stupnjeve razvoja prava, koji se može pro­matrati kao prijelaz kroz slijedeće faze:

    1. karizmatska pravna vlast kroz "pravo proroka"

    2. stvaranje i tumačenje prava od strane pravnih znalaca

    3. nametanje prava od svjetovnih ili teokratskih moćnika

    4. sistematska elaboracija prava i profesionalno administriranje pravde od osoba koje su prošle pravnu izobrazbu i obuku u formalno logičkom obliku

Samo se na Zapadu razvilo znanstveno učenje o javnom pravu zato što je samo tu politički organi­zirana grupa potpuno dobila karakter institucije sa racionalno povezanim nadležnostima i podjelom vlasti.

Utvrđuje da postoji simultano djelovanje pravnotehničkih elemenata odnosno unutrašnje logike razvoja prava kao sredstva (instrumenta), političke pobjede demokracije koja pojedincima daje slobodu i osobna prava (strukture političke organizacije) te ekonomskim uvjetima (indirektna ekonomska uvjetovanost). Ono što smatramo modernim pravom je ciljno racionalno shvaćanje norme kao instrumenta za postizanje društvene regulacije. Takvo se pravo "izdiferenciralo" iz sinkretičkih skupova normi u predmodernom društvu, dakle normi koje se nisu razlikovale prema tome pripadaju Ii običaju, moralu, religiji ili nečem drugom.
Proces racionalizacije prava ima više obilježja koja pravu daju novu i višu instrumentalnu kvalitetu. Izdvojeno od drugih normi pravo se razvija i mijenja u sljedećim dimenzijama:

    1. sekularizacija - pravo gubi obilježja objave, religijsku legiti­maciju i uporište u religioznim normama. Ono je rezultat racionalne na cilj usmjerene odluke zakonodavca i ima demokratsku legitimaciju opće volje.

    2. generalizacija - pravo djeluje tako da definira pretpostavke i opise slučaja (hipoteze) i iz toga izvodi pravilo za ponašanje koje se mora poštovati pod prijetnjom prisile.

    3. tipizacija - pravo se temelji na rutinskoj primjeni istih pravila, bez iznimke, u istim slučajevima.

    4. sistematizacija - pravo teži stvaranju jedinstvenog poretka normi koje su unutar sebe logične i koherentne, koje ne dopuštaju praznine i situacije koje se pravom ne mogu riješiti. Sistematizacija je proizvod kasnih faza razvoja pravnog sustava kada nastaje i puna mjera ciljnoracionalne legitimacije. "Tek apstrakcija koja uključuje tumačenje smisla omogućuje pojavu specifičnog sistemskog zadatka: pojedina pravna pravila sabrati i racionalizirati logičkim sredstvima u spoj apstraktnih pravnih postavki koje ne sadrže svoju proturječnost." (Privreda i društvo)

    5. formalizam - pravo teži rutinizaciji postupaka koji opravdaju konačnu odluku redukcijom sadržaja normi na dopuštene oblike.

    6. profesionalizacija - pravo više nije domena u kojoj se snalaze Ijudi koji nisu prošli poseban postupak učenja. Profesionalnost znači daleko više od posjedovanja znanja i vještina, ona znači i poseban etički stav prema poslu, plaću za rad, odvojenost privatnog i poslovnog svijeta i života.

    7. pozitivizacija prava je otkriće mogućnosti da se pravo stvara, mijenja i provodi voljom nadležnog tijela. Predmoderna prava morala su svoje opravdanje tražili u tradiciji, proročkoj objavi, karizmi vladara ili Božjoj volji. Pozitivno pravo stvara nadležni organ i je legitimno ako su se pri tome pošti­vale ustavne i zakonske ovlasti, predviđeni racionalni postupci i slična pravila.



Upravo zbog tih posebnih obilježja modernog prava postoji neraski­diva veza birokratske organizacije i formalnog racionalnog prava. Weber pod birokracijom razumijeva određeni tip organizacije, a ne upravu ili izvršnu vlast. Birokracija je ustroj organiza­cije koji postoji u poduzećima, ustanovama i sl. Weber je naveden kao pripadnik klasične teorije sociologije prava. Moderna inačica sličnih pristupa su radovi Parsonsa, Ungera, Luhmanna i Habermasa. U njihovim radovima pravo je jedan od centralnih koncepata normativne regulacjje društva. Njihov interes je integriranje različitih socioloških pristupa u jedinstveni sustav znanosti o društvu u kojem normativna regulacija igra središnju ulogu.
Marksističke škole pravne sociologije
Suvremeni britanski sociolozi Maureen Cain i Alan Hunt svrstali su Marxove ideje o pravu u tri teze:

  1. pravo je izraz ideologije vladajuće klase

  2. pravo je oblik kojim se zaogrće prisila države kao instrumenta nasilja nad eksploatiranima

  3. usmjerenost na objašnjenje djelovanja prava kao posljedice društvenih uvjeta u kojima djeluje

Pravni oblici u krajnjoj liniji su izraz strukture proizvodnje društve­nog života. Napredak proizvodnih snaga traži da se odnosi u proizvodnji, koje taj napredak stvara, izraze u pravnom obliku. Pravo nastaje kao izraz odnosa proizvodnje na određenom stupnju društvenog razvitka i ono je dio društvene nadgradnje. U klasičnom marksizmu to se jednostavno objašnjavalo tako da baza (proizvodne snage i proizvodni odnosi) stvara pravno-političku i ideološku nadgradnju. Takav shematizam mogao se predočiti slikom piramide kojoj su osnova proizvodne snage, nad time je rastao sloj koji predstavlja institucije politike, državu i pravo, a na vrhu se nalazi ideološko područje, područje ideja koje su također odraz odnosa proizvodnje u bazi.

Moderni marksizam (Althusser, kritička škola) poziva se na originalnog Marxa koji nije bio sklon simplifikaciji. "Politički, pravni, filozofski, vjerski, literarni, umjetnički itd. razvitak društva počiva na ekonomskom. Ali svi oni reagiraju jedan na drugi i na ekonomsku osnovu. Nije točno da je ekonomsko stanje uzrok, ono što je jedino aktivno, a sve drugo sarno pasivna posljedica, nego postoji uzajamno djelovanje na osnovi ekonomske nužnosti koja se u posljednjoj instanciji uvijek probija." (Engels, Pisma Strakenburgu, 1894.). "Politički oblici klasne borbe i njeni rezultati - ustavi koje donosi pobjednička klasa - pravni oblici, a pogotovo refleksi svih tih stvarnih borbi u mozgu sudionika, politička, pravna, filozofska shvaćanja utječu na tijek klasnih borbi i određuju njihov oblik." (Engels, Pisma Blochu, 1890.). "Na taj način pravo, državni poredak i moral svakog naroda neposredno su i direktno uvjetovani ekonomskim odnosima." (Plehanov, Materijalistič­ko shvaćanje historije)

Moderni marksizam ideologiju, a ne prisilu, smatra prirodnim temeljem za razumijevanje prava. Pravo ima svoj vlastiti život i logiku, nije puki odraz proizvodnih snaga, već indirektno služi petrificiranju društvenih odnosa (eksploatacije). Althusser smatra da su se funkcija i područje ideologije (i prava) bitno promjenili. Nije potrebna direktna sila i pravo da se vlada, već su potrebni suptilniji oblici zaštite i reprodukcije vladajućih klasa.
Druga karakteristika, da je pravo rezultat klasnih i interesnih borbi, još se jasnije vidi. Funkcija pravno-političke i ideološke nadgradnje je osiguranje i opravdanje interesa vladajuće klase. "Zakoni, moral, religija... samo su buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi ." (Manifest komunističke partije, 1848.) Cjelokupna Ijudska povi­jest, pa i oblici prava koji se u tom povjesnom tijeku stvaraju i razaraju rezultat su klasnih borbi, sukoba suprotstavljenih interesa klasa.

Otkrivanje činjenice da je pravo instrument u rukama vladajuće klase, ne samo u direktnim oblicima represije, već i u svim pravnim formama uređenja života (vlasništvo, rad, obitelj), vodilo je ponekad idejama o relativnoj ili instrumentalnoj ulozi prava. Relativizacija je značila cinično shvaćanje da je pravom sve moguće utvrditi i riješiti, jer je ono samo izraz volje vladajuće klase, pa onda i koristiti se pravom kao instrumentom nametanja ili planiranja društvene promjene, nasilja opravdanog diktaturom proletarijata. Marksi­stički autori, npr. Pašukanis, smatrali su to temeljem za analizu sociologije prava koja bi se bavila klasnim temeljima prava. Pravo ima funkciju omogućivanja i olakšavanja odnosa proizvodnje i razmjene (npr. kazneno pravo pomaže očuvanju nepraved­nih odnosa). Marksizam je za njega metoda kojom pravo nadilazi puku razinu formalnog tumačenja prava i okreće se stvarnim, realnim odnosima koje proizvodi.
Zanimljiva je posljedica implicitne marksističke pretpostav­ke da pravo nejednako štiti ili reprezentira interese raznih društvenih grupa. Činjenica je da pojedine društveno diskriminirane grupe - siro­mašni, žene, imigranti i izbjeglice - formalno imaju prava koja stvarno ne mogu ostvariti. Kao što je to Anatole France formulirao: "pravo u njegovoj veličanstvenoj nepristranosti brani, i siro­mašnima i bogatima jednako, spavati ispod mosta, prositi na ulicama i krasti kruh". Formalna jednakost i stvarna diskriminacija bacaju novo svjetlo na pitanje prava, osobito na to može li se pravo svesti na svoju čistu i pozitivnu ravan. Klasa, gender, ili rasa izrazi su materijalnih odnosa eksploatacije, maskiranih u pravnu formu. Svaki pravni poredak ima svoje mehanizme održanja takvih stvarnih nepravdi prikrivenih pozitivnim pravom. To je bio i poticaj za nastanak kritičke teorije prava. Kritička pravna škola (CLS - Critical Legal Studies) nasljeđuje tra­diciju kritičke sociologije, ali podjednako i američkog pravnog realizma. Program te škole uključuje prevladavanje liberalističkog ignoriranja inte­resne osnove prava, ideju da institucije same po sebi jamče individualne slobode te imanentnu konzervativnost vladajuće pravne znanosti. Inzisti­ranje na stvarnoj primjeni prava i tretiranje prava kao ideološke fasade čvrsto orijentira taj pokret prema sociološkoj paradigmi.
Druge tradicije sociologije prava
Glavni pravac slijedi razvojnu logiku sociološke jurisprudencije. Radovi Erlicha i Kantoro­wicza uvelike konvergiraju paralelno nastalim školama američkog i skandinavskog realizma (Pound, Frank, Llewellyn, Olivercro­na, Ross). Utjecaj tih škola na današnju pravnu znanost je nemjerljiv. Shvaćanje stvaranja i primjene prava kao socijalnog čina - law in action instead of black-letter law - izbrisalo je granice između sociologije prava i jurisprudencije, odnosno teorije prava. Riječ je o pravnog teoriji s jakim utjecajem sociološke imaginacije i metoda. Njihovo današnje teorijsko značenje locira ih u područje sociologije prava: "U novijem razvoju sociološke teorije, na koji bi se trebala nadovezati i sociologija prava, čini se da se pojmovi radnje, situacije i odnosa rastvaraju u pojmu socijalnog sistema i tako teorijski integriraju." (Luhmann, Legitimation durch Velfahren, 1975.). Nastojanje je da se upozori na manjkavosti i kritike pravnog pozitivizma i dogmatske jurisprudencije.
Sociologiji je blizak, u anglosaskoj prav­noj znanosti danas vladajući, pokret ekonomske analize prava (Law and Economics). Ovdje je veza sa sociologijom prava suprotna. Dok je kod svih prethodno navedenih pravaca sociološka teorija polazište za izvođenje teorija niže razine općenitosti, u ovom slučaju je drukčije. Ekonomska analiza prava, razvedena u tisuće teorija srednjeg dosega, temelj je za institucionalnu analizu u sociološkoj teoriji. Dakle, ovdje je riječ o ekspanziji ekonomske analize (strategije simplifikacije fenomena prava na ekonomsku katego­riju, transakcijski trošak Ijudskih interakcija i institucija) na područje socioloških istraživanja.
Empirijska sociologija prava
Polazi od ambicije sociologije da bude praktično korisna i upotrebljiva znanost utemeljena na empirijskom i pozitivnom znanju. Pozitivno ovdje ne referira na utvrđeno formalno pozitivno pravo, već na skupove znanja o tome kako funkcioniraju pravne institucije, znanja o pravu, veze između društvenih situacija i pravnih normi, te na posebne probleme pravne profesije, selekciju sudaca, pravnu etiku, diferencirane primjene prava i sl. Riječ je o istraživanjima u kojima sociološke metode imaju ključno mjesto. Prikupljeni podaci često dovode u pitanje pravne presumpcije i logiku, npr. jednakost pred zakonom, ravnopravnost žena, odlučivanje porote i sl. Premda je različitost i diverzificiranost tog pristupa velika, zajednički nazivnik je orijentiranost prema metajuridičkom konceptu istraživanja koji obično uključuje kulturalne i društvene pretpostavke.




1   ...   16   17   18   19   20   21   22   23   24

Astronomi


Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
kontak
a.kabeh-ngerti.com
.. Home