Pojedinačno I opće u sociologiji


download 0.7 Mb.
jenengPojedinačno I opće u sociologiji
Kaca14/24
KoleksiDokumen
a.kabeh-ngerti.com > Ekonomi > Dokumen
1   ...   10   11   12   13   14   15   16   17   ...   24

c) Ljubav i seksualnost
Neobični običaji u spolnom životu privlačili su veliku pozornost istraživača, pogotovo u 20. st. Npr. Islamska kultura ulogu muškarca u seksualnom odnosu interpretira kao akt milosrđa, muškarac ima pravo na seksualni užitak kada to želi. Istodobno žena nema pravo na užitak te je pod strogom zabranom slobode kretanja i stalnom objedom da je sklona promiskuitetu. U Indiji je dob za stupanje u brak otprilike 13 godina, a seksualnoj satisfakciji pridaje se veliko značenje. U plemenu Bono muž ne smije spolno općiti sa svojom ženom sve dok ona ne rodi prvo dijete.
Moralne norme su različite u različitim društvima i s promijenjenog gledišta tabui patrijarhalne obitelji čine se devijantnim i neprirodnim. Patrijarhalni standard spolnog ponašanja zabranjuje predbračna seksualna iskustva, a bračna se trebaju temeljiti na međusobnom seksualnom monopolu i zadovoljstvu. Međutim, stvarnost je drugačija.

The redbook survey on sexuality - istraživanje o seksualnom ponašanju srednjih slojeva (100 000 ispitanika) izvještava da je 80% ispitanika potvrdilo da je imalo predbračne seksualne odnose.

Zelnik i Kanter utvrdili su 10-godišnjim ispitivanjem u SAD da je 23% 15-godišnjaka, 38% 16-godišnjaka, 49% 17-godišnjaka, 57% 18-godišnjaka i 69% 19-godišnjaka imalo seksualne odnose.

No to nije ništa novo - Luis Termon je 1938. objavio studiju s podacima da je 14% žena rođeniih prije 1890., tj. 68% žena rođenih nakon 1909. imalo predbračne seksualne odnose. Naravno, društvo čini pritisak prema idealtipskom standardu, no u tome izgleda ima sve manje uspjeha.
Nije drukčije ni s ostvarenjem zahtjeva o seksualnom monopolu. Studija Redbook pokazala je da je čak trećina ispitanika priznala da je održavala izvanbračne seksualne odnose. Pored toga raširenost fenomena prostitucije barem je indirektni pokazatelj da pretpostavka o bračnoj seksualnoj lojalnosti ne vrijedi.

Svojevremeni šok izazvale su studije o stvarnom seksualnom ponašanju muškaraca i žena koje dovode u pitanje eksplicitne vrijednosti seksualne monogamnosti i zadovoljstva. Prema istraživanjima Kinseya, Pomeroya i Martina gotovo 37% odraslih muškaraca i 13% žena u SAD imalo je najmanje jedan homoseksualni doživljaj. Oko 4% muškaraca i 2% žena isključivo su homoseksualno orijentirani.
Murdock (Social structure): Čimbenik seksualnosti ne možemo smatrati za jedini ili čak glavni u stvaranju bračne zajednice. Između 250 društava 65 dopušta neoženjenim nesrodnicima potpunu seksualnu slobodu, 20 odobrava uz određene uvjete, a samo 54 zabranjuje ili ne odobrava predbračne odnose između nesrodnika. Budući da postoji takva sloboda, ne može se pretpostaviti da je seksualni nagon poticaj koji ljude navodi na brak. Ne može se reći ni da seksualni ekskluzivitet karakterizira bračnu zajednicu. Seksualni odnos oženjenog muškarca i žene oženjene za drugog zabranjen je u 126 društava, ali je dopušten ili uvjetno dopušten u samo 24 društva. No u većini društava oženjeni muškarac može održavati vezu s jednom ili više rođakinja svoje žene.
Isto tako, prokreacija i skrb za dijete, odgoj i socijalizacija smatraju se jednom od osnovnih funkcija obitelji, a danas smo svjedoci promjena koje i tu funkciju dovode u pitanje. Npr. donedavno je pitanje humane artificijelne inseminacije spadalo u domenu fantazije, no broj takvih slučajeva više nije zanemariv, a značajnije od toga je otvaranje moralnih i pravnih pitanja koja su se donedavno tabuizirala.

Parsons: opći okvir promjena obitelji
Parsons smatra da obitelj u održanju društvenog sustava ima posebno značajnu ulogu kao jedan od glavnih mehanizama socijalne integracije i osnovni mehanizam prenošenja kulturnih obrazaca i socijalizacije (pattern mainteinance). Obitelj obavlja dvije osnovne funkcije: služi zaštiti i socijalizaciji djece, te je emocionalno uporište odraslih ljudi, oblik zajednice u kojem ljudima preostaje sačuvati ono malo emocionalnih i afektivnih iskustava kojima moderno društvo oskudijeva.
Parsons slijedi tradiciju dihotomnog razlikovanja tipova društva. Grubo pojednostavljeno, razlikuje predmoderna od modernih društava. Predmoderna obilježava podređenost pojedinca zajednici, afektivnost, partikularističke norme, difuznost odnosa i askriptivnost (pripisanost položaja). Moderno društvo se sasvim razlikuje od prethodnog: ljudi su orijentirani na cilj, prevladava vrijednosna neutralnost i proračunatost, načela jednake primjene normi prema svima, načela postignuća, a ljudi u interakcijama ne nastupaju kao cjelovite ličnosti, već kao aktori čija obilježja definira cilj i smisao akcije (funkcionalna specifičnost).

Slijedeći uglavnom ideje W. Gooda, Parsons tvrdi da u predmodernim društvima dominira klasična proširena obitelj (classical extended family), a u modernima prevladava inokosna nuklearna obitelj (isolated nuclear family).

Transformand, skup čimbenika koji predmoderna društva pretvara u moderna, jest skup promjena koje možemo obilježiti pojmom industrijalizacije i urbanizacije. One trebaju i podupiru povećanu mobilnost, a kao rezultat toga događaju se duboke promjene u prelasku proširene porodice na inokosnu nuklearnu obitelj.
Klasičnu proširenu obitelj u normativnom smislu obilježavaju jasne norme uključivanja članova i stalnost normi u slijedu generacija. Od srodnika se zahtijeva bespogovorna identifikacija i žrtvovanje vlastitog interesa interesu obitelji. Zauzvrat je nesigurnost minimalna jer je izvor normi tradicionalno povjerenje u oca obitelji.

U odnosima postoji puna međuzavisnost članova, neprestana i intenzivna interakcija, stalna veza s obitelji od rođenja do smrti.

U strukturnom smislu obitelj je povezana u niz koncentričnih krugova bližeg i daljeg srodstva, zajedničkog stanovanja, rada, rituala ili vjerovanja. Stanuje se zajedno ili vrlo blizu da bi se održao kontakt.

Inokosna nuklearna obitelj u normativnoj dimenziji ne prodire niti toliko duboko u svijest svojih članova niti može norme držati nepromijenjenima u slijedu generacija. Od mladih se očekuje da za danu slobodu pokažu ambiciju da se osamostale i postignu samosvojno odabrane ciljeve. Položaj glave obitelji sasvim je drugačiji. Svoj autoritet ne može izvoditi iz položaja, već samo iz postignutog uspjeha, mladi prema starijima ne osjećaju poštovanje samo zbog godina, već se očekuje da se pojedinac sam brine za sigurnu i bezbrižnu starost.

Industrijalizacija stvara takve odnose u kojima obitelj nema što dati svom članu u zamjenu za njegovu lojalnost. Svatko je tvorac svoje sudbine. Mlade se ohrabruje da odlaze od kuće, a stvaranje neolokalne obitelji smatra se načelom. Manje značenje ima porijeklo (family by origine), a veće bračni drug (family formed by marriage) i neposredni potomci. Kontakti s obiteljskim srodnicima su povremeni, često formalizirani i ritualizirani.

Svaka nuklearna obitelj živi sama, relativno izolirana od svoje okoline i srodničkih skupina. Nevezanost potiče mobilnost, a mobilnost omogućuje prilagođavanje tržištu radne snage i profesionalnim vezama i lojalnostima. Struktura obiteljskog sastava je takva da potiče lomljenje obiteljskih veza u svakoj točki u kojoj bi takve veze smetale sudjelovanju u sustavu podijeljenog rada.
Moderno društvo je društvo kapitalističke proizvodnje i ekspandirajuće potrošnje (konzumentsko društvo). Nuklearna konjugalna obitelj je prilagođena njegovim zahtjevima: usmjerena je na hedonizam i potrošnju, individualnu materijalnu motivaciju za rad. Ona omogućuje da se uspjeh - izražen materijalno, statusno ili utjecajem - pripiše pojedincu, a ne da se beneficije društvene gratifikacije rasprše na neodređen broj srodnika ili pak pripišu glavi porodice.

Moderna društva stvaraju i institucije koje zamjenjuju proširenu obitelj: sustav stipendija omogućuje školovanje bez obzira na obiteljsku potporu, briga o bolesnima, starijima i nemoćnima postaje profesionalni posao i društvena zadaća, banke daju novac za poduzetničku aktivnost, a država nudi zaposlenje u zamjenu za lojalnost.
Organizacija rada izdvojila je osobu oca iz odgoja djece, a majke imaju sve manje šansi, a to i ne žele, posvetiti se samo odgoju djece. Razlike između generacija prirodna su posljedica osjećaja samostalnosti kod mladih i osjećaja nerazumijevanja promjena kod starijih. Industrijalizaciju prati urbanizacija, a život u gradovima iz osnove mijenja stvorene navike, pa i obrasce obiteljskih odnosa. Posljedica povećane mobilnosti sve je slabija veza unutar obitelji i sve manja šansa da se održe obiteljski odnosi.

Razvitak usluga i potreba što većeg korištenja radnog vremena kontakte u porodici smanjuje na minimum, oštro razdvajajući obiteljski od profesionalnog života, radno od slobodnog vremena. Moderno industrijsko društvo podupire nov skup vrijednosti, naglašava osobni uspjeh kao osnovu vrednovanja, univerzalističke društvene norme (isto pravilo vrijedi za sve), a ne patrikula-rističke određene obiteljskim statusom. Gledanje na svijet je racionalno i proračunato, a ne afektivno i emocionalno.

10. društvena kontrola i devijantnost
Pojam društvene kontrole
Prenošenje kulturnih obrazaca (empirijskih iskustava, simboličkih ekspresija i simbola, normi i vrijednosti) jedan je od ključnih imperativa funkcioniranja društva, pa je potrebno da nastanu mehanizmi i institucije koje će omogućiti i olakšati njihovu intergeneracijsku invarijabilnost, te osigurati društveni sustav od svakog iskrivljenja i zastranjivanja, sustav društvene kontrole.

Pojam društvene kontrole bi trebao obuhvatiti sve društvene procese koji jačaju društveni konformizam - od dječje socijalizaci-je do izvršenja sankcija kroz društvene institucije, od individualne submisivnosti do sprječavanja radikalnih društvenih promjena.

U političkoj retorici to je termin koji je postao ključnom riječju analize direktne i indirektne (manipulacije) državne prisile - otkriva se da se interesna dominacija ("klasna represija") lakše ostvaruje mehanizmima koji se ne uklapaju u klasične teorije države nego suptilnim metodama masovnog socijalnog inženjerstva.

Sociolozi, psiholozi i antropolozi socijalnu kontrolu primjenjuju u analizama nepolitičkih institucija (zatvor, ludnica) ili funkcionalnih institucija kao što su obitelj, škola, masovni mediji, crkva.

Društvena kontrola je nastojanje da se socijalizacijom usade takvi oblici vrijednosti (etika) i običaja koje društvo favorizira. Fromm ističe: članovi društva stječu takve karakterne osobine koje ih usmjeravaju da žele djelovati upravo onako kako bi i trebali djelovati kao članovi zajednice.

Koncept socijalne kontrole ne primjenjuje se samo u analizi globalnih društava već i u objašnjenju malih grupa, npr. u analizi situacija kao što su kada dijete traži novu obuću tvrdeći da svi imaju skupe tenisice, kada grupa izbjegava "štrebera" itd. Također, radovi Maya i škole human relations društvenoj kontroli daju presudnu važnost u predikciji ponašanja grupe.
Devijantnost
Određenje devijantnosti uključuje postojanje normi (moralnih, običajnih, etičkih, pravnih), utvrđenje pojedinca kao subjekta koji ne prihvaća norme i ne ponaša se prema njima i stvaranje mehanizma sankcija prema takvom prekršitelju.

devijantnost možemo definirati kao kršenje bilo kojeg oblika normi koje nameće društvena grupa ili društvo u cjelini. Nije lako odrediti što je devijantnost, jer su norme svake vrste u različitim kulturama sadržajno slične, a njihovi zahtjevi i objašnjenja često suprotni. Npr. za Eskime je ponuditi ženu dragom gostu pitanje gostoprimstva i časti koja se ne odbija, a za muslimane je razgovor o ženama nepristojan. Osim toga, određenje devijantnog mijenja se kroz vrijeme. Npr. homoseksualizam se u staroj Grčkoj smatrao znakom estetske profinjenosti, a danas se tretira kao bolest ili kažnjivo djelo.
Teze o devijantnosti imaju implikacije i na primjenu pravnih normi. Npr. poznat je slučaj zabrane uživanja marihuane. Marihuana je u SAD zabranjena 1937. (Marihuana Tax Act), a do tada se pušenje maihuane nije smatralo ozbiljnim kršenjem moralnih pa ni zakonskih normi. Uprava za narkotike (USA Bureau of Narcotics) bila je ona institucija koja je pokrenula kampanju uvjeravajući javnost i politička tijela u opasnost uživanja marihuane. Glavni argument bio je da uživanje te droge vodi jačim drogama i bezobzirnom kršenju svake norme, premda sredstvo samo po sebi nije tako opasno.

Backer ističe da je riječ i o jednostavnom interesu agencije koja je raspolagala opremom i ljudima kojima je trebao nov zadatak nakon legalizacije alkohola. Zaključuje da kršenje normi nije samo po sebi dovoljan uvjet da se nešto proglasi devijantnim ili zabrani, već da je potrebna neka grupa ili organizacija koja će prekršaj uočiti, kazniti i dalje progoniti. Što je takva grupa veća i njezin interes jači, to prekršaj izgleda opasniji, te je veći društveni pritisak prema osudi i kazni. Ako takva akcija društva izostane, tada se društvo na kršenje privikava i doživljava ga normalnim.
Sociolozi ističu ulogu društva u stvaranju, izgradnji i primjeni pravnih normi, smatrajući norme (kulturu, vrijednosti) onim čimbenikom koji presudno pokreće, daje značenje, usmjeruje, sankcionira ili konačno zabranjuje i sprječava ljudsko ponašanje.
Biološke teorije devijantnosti
Biološke teorije polaze od ideje da je devijantno ponašanje prouzročeno tjelesnim, genetskim ili instinktivnim osobinama čovjeka. Devijantni ljudi jednostavno su drukčiji, oni su ljudska podvrsta, skupina kojoj su nagoni prema zabranjenom prejaki ili pak samokontrola preslaba, te društvene norme nisu dovoljno snažne da spriječe društveno neprihvatljivo ponašanje.

Ljudi nisu isti, nemaju iste karakteristike, vrline ili poroke. Glavna zadaća zbog toga jest odrediti tipove ljudi koji su skloni devijantnosti, utvrditi razlike u usporedbi s normalnim ljudima, tj. utvrditi oznake predispozicije prema devijantnosti. Mogu se odrediti prema biološkim značajkama (tjelesnom izgledu, nasljednim svojstvima i sl.).
a) Cesare Lombroso
1876. Lombroso je objavio knjigu Čovjek prijestupnik (L'Uuomo deliquente). Na osnovi istraživanja bioloških karakteristika zločinaca i zatvorenika zaključuje da postoje rođeni kriminalci kod kojih postoje snažne nasljedne sklonosti prema zločinu. Smatra da rođeni kriminalci nasljeđuju tjelesne osobine - atavističko nasljeđe - koje ima korijene u ranim fazama evolucije čovjeka. Kao i drugi atavizmi (npr. rep, kosmatost tijela), i taj se prepoznaje prema tjelesnim osobinama. Lombroso nabraja snažne vilice, visoke lične kosti, istaknuto i niže čelo, linije na dlanu, ekstremna veličina obrva, klempave ili šiljaste uši, neosjetljivost na bol, naglašen pogled, tetoviranje, izrazita sporost, sklonost orgijama, neodoljiv nagon prema zločinu radi zločina samog itd.
Ova sugestivna slika rođenog kriminalca je karakteristična za biološka shvaćanja o uzrocima devijantnosti, koja su gotovo pola stoljeća dominirala kriminologijom, te su razvijene mnoge metode, sredstva i tehnike istraživanja i registriranja tjelesnih osobina i obilježja zločinaca. Prikupljeni su mnogi podaci, no istraživanja zapravo nisu ni osporila ni učinila uvjerljivom tezu o vezi između prirode čovjeka i zločinstva.

Polazište tog shvaćanja je zamisao da su ljudi po prirodi obdareni agresivnim, destruktivnim nagonom, koji je bio funkcionalan u prethodnim fazama evolucije, ali je postao opasan kad je čovjek počeo živjeti u grupama. Agresivni poticaji sprječavaju se i reguliraju i vrijednosnim ustrojstvom čovjeka, socijalizacijom u svijest usađenim vrijednostima.
b) Empirijska istraživanja somatskih preduvjeta devijantnosti
Charles Goring usporedio je 1913. u studiji The english convict fizičke osobine zatvorenika s osobinama normalnih i nekažnjavanih ljudi. Teza je jasna: ako nema značajnih razlika, tada na sklonost zločinu ne utječu somatske osobine. Goring nije ustanovio statistički značajne razlike ni u jednom od karakterističkih indikatora "rođenog zločinca".

S druge strane, Ernest Hooton je u studiji Crime and the man (1937.) objavio rezultate istraživanja koje je obuhvatilo uzorak od 17 000 ispitanika svrstanih u dvije grupe: osuđenici (14 000) i slobodni građani (3 000). Izvršene su usporedbe velikog broja podataka o fizičkom izgledu i tjelesnim osobinama i oznakama ispitanika. Uspoređivane su grupe homogenizirane po općim obilježjima: dob, obrazovanje itd. Hooton zaključuje da su različiti tipovi osuđenika različiti, a da su u cjelini uzevši kriminalci "moralno, intelektualno, morfološki i genetički degenerirani u usporedbi s prosječnim građanima". Zato preporučuje upotrebu eugenike (nauka o metodama poboljšavanja tjelesnih i duševnih osobina pojedinaca) i svjesne društvene kontrole reprodukcije.

Međutim, za izvođenje čvršćih zaključaka iz te studije zahtijevale su se bolje statističke metode i preciznije tehnike određenja uzroka. Prigovoreno je da rezultati i nisu mogli biti drukčiji jer su u grupu građana birani državni službenici (vatrogasci, policajci) i kupači na kupalištima, a oni ne odgovaraju prosjeku, već su njihove fizičke osobine bitno različite od prosjeka. Nije dosljedno izvršena ni podjela na skupine prema spolu i drugim obilježjima, a te varijable mogu bitno utjecati na rezultate analize.
1   ...   10   11   12   13   14   15   16   17   ...   24

Astronomi


Nalika Nyalin materi nyedhiyani link © 2000-2017
kontak
a.kabeh-ngerti.com
.. Home